Odsjaji

• Kategorija: Izdanja
• nedjelja, 18 Decembar 2011 18:45
• Autor Bediuzzaman Said Nursi
• Pogodaka: 418

Ko osim Stvoritelja nebesa i Zemlje poznaje treptaje misli u našim srcima, i ko osim Njega zna skrivene tajne naših grudi, i ko je osim Njega u stanju unijeti svjetlo u našu budućnost stvorivši  Ahiret, i ko nas osim Njega može izvući između hiljada talasa ovog dunjaluka, što se svojim dešavanjima sudaraju i zapljuskuju? Nikako! Nema nama drugog izbavitelja osim Njega i spasitelja mimo Njega, jer On je Taj bez čije djelotvorne volje i bez čije vrhovne izvršne komande nijedna stvar, šta god ona bila i kakva god bila, nije u stanju pružiti ruku pomoći bilo kome i bilo čime!

.... I nama je, onda, obaveza da svojim skrušenim obraćanjem za spas prije svega težimo za ozdravljenjem naših duševnih rana i duhovnih naprslina, što nastaju iz počinjavanja grijeha i zlodjela. Nama sljeduje traženje zaštite kod Moćnog Allaha kad god nam materijalne bolesti u potpunosti sprječavaju obavljanje ibadeta. Njemu se, tada, skrušeno obratimo, sa svom poniznošću i skromnošću, tražeći od Njega pomoć, bez ikakvog prigovora ili negodovanja.

 
اِذْ نَادٰى رَبَّهُ اَنِّى مَسَّنِىَ الضُّرُّ وَاَنْتَ اَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ 
 
فَاِنْ تَوَلَّوْا فَقُلْ حَسْبِىَ اللهُ لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّ هُوَ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَهُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظِيمِ
 
‎لاَحَوْلَ وَلاَقُوَّةَ اِلاَّ بِاللهِ الْعَلِىِّ الْعَظِيمِ      حَسْبُنَا اللهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ    
‎لِلَّذِينَ اٰمَنُوا هُدًى وَشِفَاۤءٌ      يَا بَاقِۤى أَنْتَ الْبَاقِى يَا بَاقِۤى أَنْتَ الْبَاقِى       
 
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog:
“Pa poslije u tmini zavapi: ‘Nema drugog Boga osim Tebe, Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!” (El-Enbija’: 87)
“Kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivnih najmilostiviji” (El-Enbija’: 83)
“Pa ako oni glave okrenu, reci: ‘Dovoljan je meni Allah, nema drugog Boga osim Njega! Samo u Njega se uzdam, On je Gospodar Arša veličanstvenog” (Tevbe: 129)
“Dovoljan je nama Allah, i divan zastupnik!” (Ali Imran: 173)
Nema snage niti moći, osim u Allaha, Visokoga, Uzvišenoga!
O, Neprolazni, samo si Ti neprolazni! O, Neprolazni, samo si Ti neprolazni!
“Vjernicima je uputstvo i lijek.” (Fussilat: 44)
 
Ovaj prvi dio Pisma trideset prvog sastoji se od šest odsjaja od kojih svaki iznosi na vidjelo jedno iz mnoštva svjetala gore navedenih mubarek riječi, čije učenje trideset i tri puta u bilo koje vrijeme posjeduje mnoge vrijednosti, a posebno u vrijeme između akšama i jacije.
 
 
Prvi odsjaj
 
Munadžat, tiho obraćanje Gospodaru za spas, hazret-i Junusa bin Mettâ – neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika i na njega – među najveličanstvenijim je i najdivnijim vidovima munadžata i među najdjelotvornijim sredstvima za primanje i uslišavanje dove.[i]

Njegova je slavna pripovijest sažeta u kazivanju da je Junus, a.s., bačen u more te ga je progutao Hut (velika riba) i prekrili ga ogromni i uzburkani morski talasi, a mrkla noć nabacila tamni pokrivač na njega. Kod njega su se iscrpila sva sredstva i razlozi za nadu i zatvorila vrata svih očekivanja. Utom je njegov nježni munadžat i čisto, nepomućeno i ponizno zapomaganje:
‎لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّۤ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ  “Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!” postalo način spasenja i sredstvo izbavljenja iz te situacije.
Tajna ovog veličanstvenog tihog obraćanja jeste:
da su se materijalni uzroci u tom stanju u potpunosti istrošili i pali. Jer onaj ko bi ga mogao izbaviti iz tog stanja jeste samo neko čija moć komanduje ribom i ujedno posjeduje kontrolu nad morem i ima vlast nad noći i atmosferom, pošto su se noć, more i ogromna riba složno urotili protiv njega. Nikakvo ga, dakle, sredstvo uzročnosti ne bi izbavilo, niti bi ga bilo ko drugi mogao spasiti i dovesti na sigurno, do obale, nego samo Onaj koji u Svojoj ruci istovremeno drži ključeve noći i uzde mora i ribe, i Koji u svojoj vlasti drži potčinjene sve stvari. Čak i da su se u tom jezivom stanju sva stvorenja ponudila i stavila na uslugu i raspolaganje Junusu, a.s., ništa mu ne bi bila od koristi!
Znači, uzročnosti uopće nemaju nikakvog utjecaja. Čim je Junus, a.s., okom pouzdane vizije vidio da nema drugog izlaza osim zatražiti utočište u zaklonu Onoga Koji je uzrok svih uzročnosti, unutar blještavog svjetla Božanske jedinosti razotkrila mu se tajna Jednoće Boga, pa mu je spomenuto tiho i čisto obraćanje Bogu odjednom potčinilo i noć i more i ribu. Tim  svjetlom potvrde Božanske jedinosti, sablasna utroba ribe postala nešto što podsjeća na unutrašnjost sigurne podmornice, dok su mu razbjesnjelo more i zapljuskujući talasi postali kao sigurno i spokojno izletište. Oblaci su se – posredstvom tog svjetla – razletjeli sa nebeskog lica i Mjesec ukazao svoje svijetlo lice, kao čista svjetiljka obješena nad njegovom glavom.
Tako su mu stvorenja što su mu ranije uzrokovala prijetnju i strahotu sa svih strana sada pokazala svoje prijateljsko lice, pa je on izišao na obalu sigurno i promatrao profinjenost Milostivog Gospodara pod stablom puzavice.
Dakle, mi smo u situaciji koja je višestruko jezivija i strašnija od onog prvog stanja u kojem se nalazio hazret-i Junus, a.s., budući da:
nam je noć naša budućnost. Naime, budućnost nam je, gleda-mo li na nju okom nemarnosti, stotinu puta sablasnija i mračnija, čak joj je i tmina gušća i mrklija od tmine noći Junusa, a.s.
More nam je ova smušena, nakrivljena Kugla zemaljska, i svaki od zapljuskujućih talasa ovoga mora odnosi na hiljade mrtvih tjelesa. Zato je to more stotinu puta strašnije od mora u koje je bačen Junus, a.s.
A naša nagonska duša jeste naša ogromna riba; nastoji nam progutati i ukinuti vječni život. Ta je ribetina krvoločnija hiljadu puta od one koja je bila progutala Junusa, a.s., jer njegova je riba mogla prekinuti život od nekih stotinu godina, dok ova naša riba pokušava raskinuti na stotine miliona godina života u vječnosti, spokojnosti i izobilju.
Budući da je stvarnost našeg položaja takva, i mi bismo trebali poput hazret-i Junusa, a.s., okrećući glavu od svih uzročnosti, direktno zatražiti zaklon kod našeg Gospodara, Koji je uzrok svih uzročnosti, riječima:
‎لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّۤ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ
“Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!” i okom pouzdane vizije osvjedočiti se da su se – uzrokom naše nemarnosti i zalutalosti – budućnost koja nas očekuje i naš dunjaluk što nas je prigrlio i naše duše što nagone na zlo urotili protiv nas, te biti također uvjereni da od nas ne može odbiti zlodjela i zavjere budućnosti, dunjaluka niti duše što nagoni na zlo, niko osim Onoga pod Čijom je komandom budućnost, u Čijoj je vlasti dunjaluk i pod Čijom su upravom naše duše.
Ko osim Stvoritelja nebesa i Zemlje poznaje treptaje misli u našim srcima, i ko osim Njega zna skrivene tajne naših grudi, i ko je osim Njega u stanju unijeti svjetlo u našu budućnost stvorivši  Ahiret, i ko nas osim Njega može izvući između hiljada talasa ovog dunjaluka, što se svojim dešavanjima sudaraju i zapljuskuju? Nikako! Nema nama drugog izbavitelja osim Njega i spasitelja mimo Njega, jer On je Taj bez čije djelotvorne volje i bez čije vrhovne izvršne komande nijedna stvar, šta god ona bila i kakva god bila, nije u stanju pružiti ruku pomoći bilo kome i bilo čime!
Budući da je ovo stvarnost našeg položaja, i budući da je kao rezultat onog tihog obraćanja za pomoć golema riba potčinjena hazret-i Junusu, a.s., kao da je podmornica što plovi pod morem; a more preobraženo u lijepo izletište, dok se noć preodjenula u svjetlosni ogrtač bliješteći svjetlom punog Mjeseca, i mi, u skladu sa tajnom tog obraćanja, trebamo reći:    
‎لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّۤ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ
“Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!”. Time ćemo svratiti pažnju Božanske milosti na našu budućnost,
izgovorom   لاَۤ اِلٰهَ الاَّ اَنْتَ  “Nema drugog Boga osim Tebe!”, na naš dunjaluk riječju:
‎سُبْحَانَكَ  “Hvaljen neka si!” i zamoliti Ga da pogleda na naše duše pogledom sažaljivosti i samilosti izjavom:  
‎اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ  “Ja sam se zaista ogriješio!”
Time će naša budućnost biti osvijetljena svjetlošću imana i svjetlom Mjeseca Kur’ana. Bojaznost i strahovanje od naše noći će se tada preobratiti u pitomu sigurnost i smireno oduševljenje. Izlaskom na palubu istine islama, što je poput duhovnog broda opremljenog u luci Kur’an-i azima, plovit ćemo životnom pučinom, kroz talase godina i stoljeća što odnose bezbrojna tjelesa te ih izbacuju u nepostojanje, stalnim smjenjivanjem života i smrti, i njihovim nizanjem na našem dunjaluku i našoj zemlji. Ploveći tim brodom, zadatak i našeg života bit će okončan, i svoju ćemo dužnost privesti kraju isplovljavanjem na obalu sigurnosti i zaštićenosti. Na stravične ćemo scene tada gledati kroz divnu prizmu Kur’ana, i vidi, to su prizori što se smjenjuju i obnavljaju, čije će se stalno osvježavanje iz one strašne divljine što izbija iz bješnjenja oluja i morskih dešavanja i potresanja, preobraziti u prizore iz kojih izbija pouka i koji navode na duboko razmatranje i razmišljanje. Oni će isijavati ushitljivošću obnove i finoćom svježine. Pritom nas naše nagonske duše više neće moći nadvladati, nego ćemo mi njima ovladati tom profinjenom tajnom koju nam je dao Kur’an-i kerim i odgojem poteklim iz Kur’an-i kerima.  Nagonska duša će biti naša jahalica, pa ćemo je zauzdati i uzjahati te će postati snažni posrednik za sticanje vječnog života.
 
Ukratko:
Čovjek po svestranoj prirodi svoga bića pati od slabe groznice, jednako kao što pati i od potresanja i pomjeranja zemlje, a pati i od potresanja ogromnog svemira prilikom smaka svijeta; plaši se od sićušnog mikroba, jednako kao što strahuje od meteora što se izvaljuju iz nebeskih tijela; voli svoju kuću i pripitomljen je njoj jednako kao što voli ogromni dunjaluk; željan je svoje male bašče i vezan je uz nju jednako kao što je željan vječnog Dženneta i teži njemu.
A budući da je stanje ljudskog bića takvo, za njega, dakle, nema božanstva, niti gospodara, niti starješine, niti utočišta, niti zaklona, mimo Onoga u Čijim su rukama povodci nebesa i Zemlje i uzde čestica i planeta, i u Čijoj je vlasti sve, potčinjeno Njegovoj komandi. Čovjek je, onda, u stalnoj i bezizlaznoj potrebi za obraćanjem svome Uzvišenom Stvoritelju i skrušenim zapomaganjem Njemu, sljedeći uzor Junusa, a.s., riječima:
‎لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ
 “Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!”…
 
‎سُبْحَانَكَ لاَعِلْمَ لَنَاۤ اِلاَّ مَاعَلَّمْتَنَاۤ اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ
 
“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!”


[i]  Prenosi se od Sa’da ibn Ebi Vekkasa, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Zennunovu dovu koju je on upućivao dok je bio u utrobi ribe: ‘Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!’, musliman ne prouči za nešto, a da mu se Allah ne odazove”. Ovaj hadis je sahih, iznose ga Ahmed (1/170), Tirmizi (3572 u Tuhfetu) i El-Hakim (1/505 i 2/383) i označio ga je kao sahih. Isti hadis Sujuti u El-Džami’u-s-sagiru pripisuje Nisaiju, zatim Bejheki u poglavlju o dijelovima imana, i Ad-Dija’ u El-Muhtara.

• < Prethodna
• Slijedeća >