Da, i nemoć je, poput zaljubljenosti - možda još i kraći i sigurniji put - što, putem pobožnosti i ibadeta, dovodi do Voljenog. Tako i neimaština dovodi do Allahovog imena Milostivi, i samilosnost je put možda još i djelotvorniji, prodorniji, i obuhvatniji koji, poput zaljubljenosti, vodi do Allahovog imena Samilosni. I razmišljanje je također poput ekstatične zaljubljenosti, samo je ono bogatiji, blistaviji i širi put, pošto sljedbenika dovodi do imena Mudri. Nek se pogrešno ne shvati, smisao nemoći, neimaštine i nesavršenosti jeste u ispoljavanju svega toga pred Allahom, dž.š., a ne u njihovom ispoljavanju pred ljudima. Što se tiče virdova i zikrova ovog kratkog puta, oni se svode na postupanje prema vjerovjesničkom Sunnetu, izvršavanju farzova i na čuvanju od velikih grijeha - posebno obavljanje namaza skrušeno i na način kako je potrebno, te na obavljanje tespihata nakon namaza.
Ajet: Zato nemojte pohvalu sami sebi davati (En-Nedžm:32), ukazuje na prvu fazu. Ajet: I ne budite kao oni koji su zaboravili na Allaha, pa je učinio da zaborave sami na sebe (El-Hašr:19.), ukazuje na drugu fazu. Ajet: Dobro koje ti se dogodi, od Allaha je; a nesreća koja te zadesi je od tvoga nefsa (En-Nisa',79.), ukazuje na treću fazu. Ajet: Sve će, samo ne On, propasti. (El-Kasas: 88.), ukazuje na četvrtu fazu. Slijedi veoma skraćeno pojašnjenje ovih četiriju faza.
Prva faza: Smisao na koji ukazuje ajeti-kerim: Zato nemojte pohvalu sami sebi davati jeste: ne opravdavati pošto-poto svoj nefs. Jer čovjek po svojoj sklonosti i prirodi voli samo sebe samoga, ustvari i ne voli ništa, a da prvenstveno ne voli sam sebe. On žrtvuje sve ostalo radi svog nefsa; sebi daje pohvalu koja dolikuje samo Onome koji se obožava; svoj nefs drži neprikosnovenim i pravda se, ustvari, uopće ne prihvaća nikakvu manjkavost svoga nefsa, onako kako to dolikuje samo Njemu Obožavanome; svoj nefs tako žestoko brani na način približan obožavanju. Tako da ustrojstva koja je Allah u njega pohranio kako bi Njemu iskazivao zahvalnost i svetost, okreće prema sebi i koristi u svoju korist, te ga obuhvati smisao iz ajeta: Koji je za boga sebi uzeo strast (El-Furkan:43.), dakle, vidi samo sebe, pouzdava se u sebe i divi se sam sebi. Na ovom stupnju, u ovoj fazi, izbistrenje i očišćnje nefsa je: ne opravdavati svoj nefs i ne truditi se dokazivati njegovu ispravnost.
Druga faza: Lekcija koju diktira ajeti-kerim: I ne budite kao oni koji su zaboravili na Allaha, pa je učinio da zaborave sami na sebe - koji su zaboravili na sebe i koji nemaju svijesti o svom stanju. Kad razmišlja o smrti, okreće je prema drugima, a kad vidi prolaznost i nestanak, kao da se to njega netiče. Jer, pretpostavka nagonske duše je da u poziciji služenja rada i zaduženja ignorira sebe i zaboravlja na sebe, dok se u položaju uzimanja nagrade grčevito dosjeća sebe. Njezino izbistrenja, očišćenje i odgoj u ovoj fazi jeste: Raditi u suprotnosti s ovim stanjem - tj. u slučaju kad treba zaboraviti sebe, sjetiti se i ne zaboraviti. Drugim riječima, sebe zapostaviti kod uzimanja koristi i nagrada, a o sebi misliti u vezi sa služenjem i smrću.
Treća faza: Jeste smisao u koji upućuje ajeti-kerim: Dobro koje ti se dogodi, od Allaha je; a nesreća koja te zadesi je od tvoga nefsa - tj. pretpostavka je nagonske duše da ona dobro pripisuje sama sebi, što je dovodi do hvalisavosti i samodopadljivosti. Na čovjeku je, onda, da u ovoj fazi kod svoje duše vidi samo nesavršenost, manjkavost, nemoć i neimaštinu, a sve svoje ljepote i savršenstva vidi kao ukaz dobrote i blagodati od svog Uzvišenog Tvorca, te ih tako prima da pritom, umjesto hvalisavosti, iskazuje zahvalu, a umjesto da ispoljava gordost, zahvaljuje Mu. Izbistrenje duše na ovom nivou nalazi se u smislu ajeti-kerima: Uspio je onaj ko je izbistri (Eš-Šems,9.). Dakle, znati da je savršenstvo duše u spoznaji njezine nesavršenosti, njezina je moć u nemoći pred Allahom, a bogatstvo u neimaštini i potrebi za Njime.
Četvrta faza: Jeste smisao kojem poučava ajeti-kerim: Sve će, samo ne On, propasti. Nefs umišlja kako je slobodan, samostalan i nezavistan. Tako umisli svojevrsno gospodarenje - prema Istinski Dostojnom obožavanja - neprijateljaski gaji neposluh. Uviđanjem sljedeće ćinjenice čovjek se spašava toga. Ta istina bi bila: svaka stvar za sebe, u svom nominalnom smislu (mana-ji ismi), prolazna je, izgubljena, nastala i ništavna, ali u indirektnom smislu (mana-ji harfi) i sa gledišta vršenja funkcije ogledala koje reflektira imena Uzvišenog tvorca - u smislu njezinih dužnosti i obaveza - ona je prisutna, očigledna, ima i postoji. Izbistrenje nefsa u ovoj fazi nalazi se u spoznaji da je njegova ništavnost u njegovom bitku, a njegovo bivanje u njegovoj ništavnosti. Odnosno, kad postane svjestan sebe i smatra da postoji, on utone u tminu ništavnosti veliku poput cijelog svemira. Znači, kad se pouzda i bude zanesen osobnim bivanjem, zanemari svog istinskog Izumitelja, Allaha, on se, poput svica skriven u svom blijedom individualnom svjetlu u neprozirnoj tmini noći, nalazi samotnim, utonulim u beskrajnu tamu rastanka i nestanka. Međutim, ukoliko se ostavi samoljubivosti i uobraženosti te kad uvidi da uistinusam za sebe nije ništa, nego je ogledalo koje reflektira manifestaciju svoga Istinskog Izumitelja, tada nefs postigne neprolazno bivanje i zadobije bivanje svih stvorenja. Jer, ko pronađe Allaha, a sva su bića tek odrazi Njegovih Lijepih imena, pronašao je sve.