e

 فَنَادٰى فِى الظُّلُمَاتِ اَنْ لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ   

اِذْ نَادٰى رَبَّهُ اَنِّى مَسَّنِىَ الضُّرُّ وَاَنْتَ اَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ  

فَاِنْ تَوَلَّوْا فَقُلْ حَسْبِىَ اللهُ لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّ هُوَ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَهُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظِيمِ 

  لاَحَوْلَ وَلاَقُوَّةَ اِلاَّ بِاللهِ الْعَلِىِّ الْعَظِيمِ      حَسْبُنَا اللهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ    

  لِلَّذِينَ اٰمَنُوا هُدًى وَشِفَاۤءٌ      يَا بَاقِۤى أَنْتَ الْبَاقِى يَا بَاقِۤى أَنْتَ الْبَاقِى        

  U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog:

“Pa poslije u tmini zavapi: ‘Nema drugog Boga osim Tebe, Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!” (El-Enbija’: 87)

“Kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivnih najmilostiviji” (El-Enbija’: 83)

“Pa ako oni glave okrenu, reci: ‘Dovoljan je meni Allah, nema drugog Boga osim Njega! Samo u Njega se uzdam, On je Gospodar Arša veličanstvenog” (Tevbe: 129)

“Dovoljan je nama Allah, i divan zastupnik!” (Ali Imran: 173)

Nema snage niti moći, osim u Allaha, Visokoga, Uzvišenoga!

O, Neprolazni, samo si Ti neprolazni! O, Neprolazni, samo si Ti neprolazni!

“Vjernicima je uputstvo i lijek.” (Fussilat: 44)

Ovaj prvi dio Pisma trideset prvog sastoji se od šest odsjaja od kojih svaki iznosi na vidjelo jedno iz mnoštva svjetala gore navedenih mubarek riječi, čije učenje trideset i tri puta u bilo koje vrijeme posjeduje mnoge vrijednosti, a posebno u vrijeme između akšama i jacije.

Prvi odsjaj

Njegova je slavna pripovijest sažeta u kazivanju da je Junus, a.s., bačen u more te ga je progutao Hut (velika riba) i prekrili ga ogromni i uzburkani morski talasi, a mrkla noć nabacila tamni pokrivač na njega. Kod njega su se iscrpila sva sredstva i razlozi za nadu i zatvorila vrata svih očekivanja. Utom je njegov nježni munadžat i čisto, nepomućeno i ponizno zapomaganje:

لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّۤ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ  “Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!” postalo način spasenja i sredstvo izbavljenja iz te situacije.

Tajna ovog veličanstvenog tihog obraćanja jeste:

da su se materijalni uzroci u tom stanju u potpunosti istrošili i pali. Jer onaj ko bi ga mogao izbaviti iz tog stanja jeste samo neko čija moć komanduje ribom i ujedno posjeduje kontrolu nad morem i ima vlast nad noći i atmosferom, pošto su se noć, more i ogromna riba složno urotili protiv njega. Nikakvo ga, dakle, sredstvo uzročnosti ne bi izbavilo, niti bi ga bilo ko drugi mogao spasiti i dovesti na sigurno, do obale, nego samo Onaj koji u Svojoj ruci istovremeno drži ključeve noći i uzde mora i ribe, i Koji u svojoj vlasti drži potčinjene sve stvari. Čak i da su se u tom jezivom stanju sva stvorenja ponudila i stavila na uslugu i raspolaganje Junusu, a.s., ništa mu ne bi bila od koristi!

Znači, uzročnosti uopće nemaju nikakvog utjecaja. Čim je Junus, a.s., okom pouzdane vizije vidio da nema drugog izlaza osim zatražiti utočište u zaklonu Onoga Koji je uzrok svih uzročnosti, unutar blještavog svjetla Božanske jedinosti razotkrila mu se tajna Jednoće Boga, pa mu je spomenuto tiho i čisto obraćanje Bogu odjednom potčinilo i noć i more i ribu. Tim  svjetlom potvrde Božanske jedinosti, sablasna utroba ribe postala nešto što podsjeća na unutrašnjost sigurne podmornice, dok su mu razbjesnjelo more i zapljuskujući talasi postali kao sigurno i spokojno izletište. Oblaci su se – posredstvom tog svjetla – razletjeli sa nebeskog lica i Mjesec ukazao svoje svijetlo lice, kao čista svjetiljka obješena nad njegovom glavom.

Tako su mu stvorenja što su mu ranije uzrokovala prijetnju i strahotu sa svih strana sada pokazala svoje prijateljsko lice, pa je on izišao na obalu sigurno i promatrao profinjenost Milostivog Gospodara pod stablom puzavice.

Dakle, mi smo u situaciji koja je višestruko jezivija i strašnija od onog prvog stanja u kojem se nalazio hazret-i Junus, a.s., budući da:

nam je noć naša budućnost. Naime, budućnost nam je, gleda-mo li na nju okom nemarnosti, stotinu puta sablasnija i mračnija, čak joj je i tmina gušća i mrklija od tmine noći Junusa, a.s.

More nam je ova smušena, nakrivljena Kugla zemaljska, i svaki od zapljuskujućih talasa ovoga mora odnosi na hiljade mrtvih tjelesa. Zato je to more stotinu puta strašnije od mora u koje je bačen Junus, a.s.

A naša nagonska duša jeste naša ogromna riba; nastoji nam progutati i ukinuti vječni život. Ta je ribetina krvoločnija hiljadu puta od one koja je bila progutala Junusa, a.s., jer njegova je riba mogla prekinuti život od nekih stotinu godina, dok ova naša riba pokušava raskinuti na stotine miliona godina života u vječnosti, spokojnosti i izobilju.

Budući da je stvarnost našeg položaja takva, i mi bismo trebali poput hazret-i Junusa, a.s., okrećući glavu od svih uzročnosti, direktno zatražiti zaklon kod našeg Gospodara, Koji je uzrok svih uzročnosti, riječima:

لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّۤ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ

“Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!” i okom pouzdane vizije osvjedočiti se da su se – uzrokom naše nemarnosti i zalutalosti – budućnost koja nas očekuje i naš dunjaluk što nas je prigrlio i naše duše što nagone na zlo urotili protiv nas, te biti također uvjereni da od nas ne može odbiti zlodjela i zavjere budućnosti, dunjaluka niti duše što nagoni na zlo, niko osim Onoga pod Čijom je komandom budućnost, u Čijoj je vlasti dunjaluk i pod Čijom su upravom naše duše.

Ko osim Stvoritelja nebesa i Zemlje poznaje treptaje misli u našim srcima, i ko osim Njega zna skrivene tajne naših grudi, i ko je osim Njega u stanju unijeti svjetlo u našu budućnost stvorivši  Ahiret, i ko nas osim Njega može izvući između hiljada talasa ovog dunjaluka, što se svojim dešavanjima sudaraju i zapljuskuju? Nikako! Nema nama drugog izbavitelja osim Njega i spasitelja mimo Njega, jer On je Taj bez čije djelotvorne volje i bez čije vrhovne izvršne komande nijedna stvar, šta god ona bila i kakva god bila, nije u stanju pružiti ruku pomoći bilo kome i bilo čime!

Budući da je ovo stvarnost našeg položaja, i budući da je kao rezultat onog tihog obraćanja za pomoć golema riba potčinjena hazret-i Junusu, a.s., kao da je podmornica što plovi pod morem; a more preobraženo u lijepo izletište, dok se noć preodjenula u svjetlosni ogrtač bliješteći svjetlom punog Mjeseca, i mi, u skladu sa tajnom tog obraćanja, trebamo reći:     

     لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّۤ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ

“Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!”. Time ćemo svratiti pažnju Božanske milosti na našu budućnost,

  izgovorom   لاَۤ اِلٰهَ الاَّ اَنْتَ  “Nema drugog Boga osim Tebe!”, na naš dunjaluk riječju: 

  سُبْحَانَكَ  “Hvaljen neka si!” i zamoliti Ga da pogleda na naše duše pogledom sažaljivosti i samilosti izjavom:  

   اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ  “Ja sam se zaista ogriješio!” 

Time će naša budućnost biti osvijetljena svjetlošću imana i svjetlom Mjeseca Kur’ana. Bojaznost i strahovanje od naše noći će se tada preobratiti u pitomu sigurnost i smireno oduševljenje. Izlaskom na palubu istine islama, što je poput duhovnog broda opremljenog u luci Kur’an-i azima, plovit ćemo životnom pučinom, kroz talase godina i stoljeća što odnose bezbrojna tjelesa te ih izbacuju u nepostojanje, stalnim smjenjivanjem života i smrti, i njihovim nizanjem na našem dunjaluku i našoj zemlji. Ploveći tim brodom, zadatak i našeg života bit će okončan, i svoju ćemo dužnost privesti kraju isplovljavanjem na obalu sigurnosti i zaštićenosti. Na stravične ćemo scene tada gledati kroz divnu prizmu Kur’ana, i vidi, to su prizori što se smjenjuju i obnavljaju, čije će se stalno osvježavanje iz one strašne divljine što izbija iz bješnjenja oluja i morskih dešavanja i potresanja, preobraziti u prizore iz kojih izbija pouka i koji navode na duboko razmatranje i razmišljanje. Oni će isijavati ushitljivošću obnove i finoćom svježine. Pritom nas naše nagonske duše više neće moći nadvladati, nego ćemo mi njima ovladati tom profinjenom tajnom koju nam je dao Kur’an-i kerim i odgojem poteklim iz Kur’an-i kerima.  Nagonska duša će biti naša jahalica, pa ćemo je zauzdati i uzjahati te će postati snažni posrednik za sticanje vječnog života.

Ukratko:

Čovjek po svestranoj prirodi svoga bića pati od slabe groznice, jednako kao što pati i od potresanja i pomjeranja zemlje, a pati i od potresanja ogromnog svemira prilikom smaka svijeta; plaši se od sićušnog mikroba, jednako kao što strahuje od meteora što se izvaljuju iz nebeskih tijela; voli svoju kuću i pripitomljen je njoj jednako kao što voli ogromni dunjaluk; željan je svoje male bašče i vezan je uz nju jednako kao što je željan vječnog Dženneta i teži njemu.

A budući da je stanje ljudskog bića takvo, za njega, dakle, nema božanstva, niti gospodara, niti starješine, niti utočišta, niti zaklona, mimo Onoga u Čijim su rukama povodci nebesa i Zemlje i uzde čestica i planeta, i u Čijoj je vlasti sve, potčinjeno Njegovoj komandi. Čovjek je, onda, u stalnoj i bezizlaznoj potrebi za obraćanjem svome Uzvišenom Stvoritelju i skrušenim zapomaganjem Njemu, sljedeći uzor Junusa, a.s., riječima:

لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّ اَنْتَ سُبْحَانَكَ اِنِّى كُنْتُ مِنَ الظَّالِمِينَ

 “Nema drugog Boga osim Tebe! Hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio!”…

سُبْحَانَكَ لاَعِلْمَ لَنَاۤ اِلاَّ مَاعَلَّمْتَنَاۤ اِنَّكَ اَنْتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

“Slavljen neka si Ti, mi ne znamo ništa osim ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri!”

e

اِذْ نَادٰى رَبَّهُ اَنِّى مَسَّنِىَ الضُّرُّ وَاَنْتَ اَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ

   U ime Allaha, Mislostivog, Samilosnog:“I Ejjuba, kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivnih najmilostiviji!” (El-Enbija’: 83) .

Ovo nježno obraćanje za spas, kojim je zavapio prvak strpljivih, hazret-i Ejjub, a.s., oprobano je i posjeduje djelotvoran učinak. Zato trebamo dohvatiti svjetlost iz ovog ajet-i kerima i u našem tihom obraćanju za spas reći:

   رَبِّى اَنِّى مَسَّنِىَ الضُّرُّ وَاَنْتَ اَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ  

“Gospodaru moj, mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivnih najmilostiviji!”

A čuvenu pripovijest Ejjuba, a.s., možemo sažeti kako slijedi: I pored toga što je dugo vrijeme sav u ranama i čirevima podnosio patnju teške i mukotrpne bolesti, razmišljajući o nagradi od Velikog i Moćnog, izdržavao je u savršenom saburu. Ali kad su mu crvi što su se kotili iz njegovih rana nagrizli srce i jezik, koji su mjesto spominjanja Allaha i stjecište Njegove spoznaje, skrušeno se obratio svome Gospodaru blagim vapajem:

 “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivnih najmilostiviji”, iz bojazni da mu to ne poremeti ibadet, a ne radi olakšanja svoga stanja. Allah se, Veliki i Moćni, odazvao tome čistom i nepomućenom tihom obraćanju za spas na jedan nadnaravan i neuobičajen način te od njega otklonio nevolju, obavio njegovo potpuno izlječenje i obasuo ga Svojom sveobuhvatnom milošću.U ovom odsjaju je pet tačaka. 

PRVA TAČKA:

Naspram tih vanjskih bolnih rana što su snašle hazret-i Ejjuba, a.s., u nama se nalaze unutarnje bolesti, duhovna i srčana oboljenja. Pa ako bismo obrnuli našu vanjštinu u unutarnjost i izvratili našu unutarnjost u vanjštinu, izgledali bismo mnogo bolesniji i u mnogo gorim ranama nego što je bio hazret-i Ejjub, a.s. Jer, svaki grijeh koji počinimo i sve sumnje koje se uvuku u naše glave usijecaju duboke rane u naše srce i otvaraju rane u našim dušama.  

Rane hazret-i Ejjuba, a.s., bile su opasnost i prijetnja po njegov kratki dunjalučki život, dok su naše duhovne rane opasnost i prijetnja po naš vječiti ahiretski život. Mi smo, dakle, mnogostruko više u potrebi, od njega samog, za onim časnim ejjubovskim vapajem za spas.

Pogotovo da, kao što su crvi koji su se izrodili iz njegovih, alejhisselam, rana, napali njegovo srce i jezik, šejtanski nagovori i sumnje – da nas Allah zaštiti od njih – što se kote iz naših rana prouzročenih grijesima i zlodjelima, napadaju dubinu srca koja je boravište imana, te u njemu ugrožavaju iman, a stigli su i do jezika koji je tumač imana te mu nagrizaju slast i duhovni užitak zikra, i neće prestati odbijati ga mržnjom od zikra sve dok ga u potpunosti ne ušutkaju.

Da, grijeh prodire u srce i pruža svoje korijenje u njegovu dubinu ostavljajući crnu tačku po tačku sve dok ga potpuno ne zacrni i ne uspije iz njega istjerati svjetlo imana.

U svakom grijehu postoji put što vodi u nevjerništvo, pa ako taj grijeh ne bi odmah bio izbrisan pokajanjem i traženjem oprosta, pretvori se ne u duhovnog crva, već u malu duhovnu zmiju što izjeda srce.

Naprimjer: Čovjek koji tajno počini sramotni grijeh, kad se isuviše posrami i zastidi i pribojava da drugi ne bi saznali za to, postane mu nesnošljivo postojanje meleka i duhovnih bića te ih i najbesmislenijim povodom nastoji poreći.

Drugi primjer: Čovjek koji počini veliki grijeh što dovodi do kažnjavanja u Džehennemu, ukoliko se od toga ne bi zaštitio pokajanjem i traženjem oprosta, čim čuje upozorenje o Džehennemu i njegovim strahotama, iz dubina poželi da Džehennem ne postoji, pa mu je dovoljan i najmanji povod i besmislena sumnja da se kod njega pojavi drskost poricanja Džehennema.

Još jedan primjer: Čovjek koji ne izvršava stroge obaveze i koji svoju dužnost robovanja ne obavlja – a koji, s druge strane, pati zbog sitnog ukora svoga starješine radi neznatnog odlaganja obaveze – lijenost i tromost u izvršenju farzova, uprkos stalno ponavljanih zapovijedi izdatih od strane Velikog Allaha, u duši će mu uzrokovati veliku tjeskobu i navući mu neprozirnu tminu. Ta će ga tjeskoba navesti da poželi i kao da govori u smislu:        “Eh, kamo sreće da nije tog ibadeta!”

 Iz takve želje će se probuditi želja za poricanjem koja sadrži duhovnu mržnju prema Allahu! Pa ako bi se u srcu javila i neka isprazna sumnja u vezi sa Njegovim, slavljen je On, postojanjem, on će joj biti naklonjen kao da je ona nepobitan dokaz; pred njim se tada širom otvore ogromna vrata propasti i očigledne katastrofe.

Ali taj nesretnik ne uviđa da je sebe – tim svojim poricanjem – učinio metom duševne tjeskobe na milione puta strahovitije i užasnije od one sitne tjeskobe koju bi osjetio zbog lijenosti obavljajući ibadet, pa se ponaša kao neko ko bježi od uboda komarca pristajući na ujed zmije!

U svjetlu ova tri primjera treba razumjeti smisao ajet-i kerima:.

 بَلْ رَانَ عَلٰى قُلوُبِهِمْ   “Ono što su radili prekrilo je srca njihova” (El-Mutaffifin: 14).  

DRUGA TAČKA:

Kao što je pojašnjeno u Riječi dvadeset šestoj, koja obrađuje Božije određenje, čovjek sa tri gledišta nema pravo žaliti se na nevolje i bolesti.

Prvo gledište: Allah, slavljen je On i uzvišen, odjeću je postojanja u koju je odjenuo ljudsko biće učinio dokazom Svoga originalnog stvaralaštva. Čovjeka je stvorio kao “model” na kojem tu odjeću postojanja, siječe, prekraja, podrezuje i mijenja, tim postupanjem iznoseći na vidjelo razne manifestacije Svojih Lijepih imena. Pa kako god Lijepo ime Iscjelitelj/Šafi traži bolest, tako isto i ime Opskrbitelj/Rezzak iziskuje glad. Tako je, jer, 

   مَالِكُ الْمُلْكِ يَتَصَرَّفُ فِى مُلْكِهِ كَيْفَ يَشَاۤءُ

“Posjednik vlasti svojim vlasništvom postupa kako hoće.”

Drugo gledište: Život se bolestima i nesrećama pročišćava, i bistri, i kroz njih pronalazi savršenstvo, snagu, uzvisuje se, urađa plodovima i rezultatima, upotpunjuje se te doseže željeni cilj, i tako izvršava svoju životnu funkciju, a jednoličan život, koji prolazi monotono i protječe na dušeku komocije, bliži je nepostojanju koje je sušto zlo, umjesto postojanju koje je sušto dobro, pa tako i vodi u nepostojanje.

Treće gledište: Ova dunjalučka kuća je poljana ispita i kušnje, mjesto rada i pobožnosti, a nije mjesto uživanja, niti mjesto gdje se prima naknada i stiče nagrada.

Pa, pošto je, dakle, dunjaluk mjesto rada i ibadeta, onda bolesti i nesreće, pod uvjetom da nisu štetne za vjeru, i uz uvjet strpljenja u njima, veoma su podesne za djelovanje i ibadet, jer im daju poticaj i snagu. I nije dozvoljeno žaliti se na te bolesti i nesreće, koje svaki sahat života koji je njima pogođen pretvaraju u cijeli dan ibadeta, nego se treba biti Allahu zahvalan na njima.

Tačno, jer se ibadet dijeli na dvoje:aktivni ibadet i pasivni ibadet.

Prvi vid ibadeta je poznat svakome, dok drugi vid jesu nevolje, štete i bolesti koje onome ko je njima pogođen daju svijest o njegovoj nemoći i slabosti, te on zatraži zaklon kod svoga Milostivoga Gospodara, okreće se Njemu, moli i traži zaštitu od Njega, tako obavljajući iskreni ibadet. Ovaj je ibadet čist i nepomućen; u njemu nema pretvaranja. Pa ako onaj ko je pogođen time osaburi, strpi se, razmišlja o zasluzi i lijepoj nagradi kod Allaha za tu svoju nevolju, i iskazuje Mu zahvalnost, tada se svaki sahat njegovog življenja preobrazi kao da je cijeli dan činio ibadet, te njegov veoma kratki život postane veoma dugačak. Štaviše, kod nekih i svaka minuta bude kao cijeli dan ibadeta.

Jednom sam se bio mnogo zabrinuo zbog opasne bolesti koja je zadesila jednog našeg ahiretskog brata, Hafiza Ahmeda Muhadžira,  pa mi se u srcu ukazalo sljedeće:

“Čestitaj mu i obraduj ga, jer svaka minuta njegove bolesti prolazi kao da je jedan dan ibadeta”.

 Uistinu, on je u potpunoj strpljivost zahvaljivao svome Milostivom Gospodaru. 

TREĆA TAČKA:

Kako smo iznijeli u ranijim Riječima: ako svaki čovjek razmišlja o svom proteklom životu, na srcu i na jeziku će mu se pojaviti “O, žalosti” ili “Allahu hvala”, odnosno ili će biti žalostan i okaharen, ili će svome Gospodaru iskazivati hvalu i zahvalnost.

Onome ko jezikom procijedi tugu i žalost, razlog su duhovne patnje potekle iz prestanka ranijih užitaka i odvajanja od njih, jer je prestanak užitka patnja. Ponekad jedno prolazno zadovoljstvo iza sebe ostavi trajne i beskrajne patnje, a samo razmišljanje o njima iz njih iscjeđuje patnje i iskapava žalost i tugu. 

Dok, s druge strane, jedan trajni duhovni užitak potekao iz prestanka kratkotrajnih patnji koje čovjek provede u svom prolaznom životu, čovjekov jezik navodi da neprestano iskazuje zahvalnost i pohvalu Uzvišenom Allahu. Ovo je jedno prirodno stanje koje osjeća svako ljudsko biće. Pa ako onaj ko je pogođen – uza sve ovo – porazmisli o lijepim zaslugama i divnim nagradama na Ahiretu, i pomno razmisli o pretvaranju svoga kratkog života kroz nevolje u dugi život, on ne samo da će se strpiti u nevoljama koje su ga zadesile, nego će se uspeti do nivoa zahvalnosti Allahu i zadovoljstva Njegovim određenjem i osjećati potrebu da izgovara:.

 اَلْحَمْدُ ِللهِ عَلٰى كُلِّ حَالٍ سِوَى الْكُفْرِ وَالضَّلاَلِ   

“Allahu hvala u svakom stanju, osim nevjerništva i zablude.”

Poznata je izreka: “Dugo li je vrijeme nesreća”. To je tačno, ali ne u smislu uobičajenog shvaćanja kod ljudi, jer oni smatraju da je ono dugačko zbog teškoća i muka, nego je dugačko u smislu dugog života sudeći po ogromnim životnim rezultatima kojima on urađa.      

 ČETVRTA TAČKA:

U Prvom položaju Riječi dvadeset i prve izložili smo:

da čovjek, ukoliko ne rasipa svoju snagu strpljivosti koju mu je podario Stvoritelj, slavljen je On, i ne razbacuje je na umišljaje i fobije, ta mu je snaga dovoljna da izdrži u svakoj nevolji i nesreći. Međutim, njegova obuzetost umišljajima i savladanost nemarnošću te opsjednutost prolaznim životom kao da je vječan dovodi do razbijanja snage njegove strpljivosti i do razgranavanja patnji od prošlosti i strahova od budućnosti. Strpljivost koju mu je Allah usadio tada više ne bude dovoljna da podnese teškoće, pa se počne rasipati jadikovanjem i kao da se ljudima žali na Allaha, pokazujući tako netrpeljivost i istrošenost što nalikuje ludilu.

A, ustvari, on uopće nema ni pravo na tu žalbu, zato što svaki njegov dan iz prošlosti – ukoliko je protekao u teškoći – njegova su težina i neizdržljivost već nestale ostavivši iza sebe odušak; prestali su i njegov zamor i mučnina, i ostavili užitak; otišli su i njegova tjeskoba i nesnošljivost, a zadržao se dobitak. Nije zato dozvoljeno žaliti se na njega, nego se mora iskazati zahvalnost Uzvišenom Allahu na njemu, željno i gorljivo. Jer, prolazni život čovjekov koji je već protekao, zbog nevolje koju u njemu izdržava pretvorit će se, u sretan, dugotrajan i neprolazan život. Glupost je, onda, da čovjek dobar dio svoje strpljivosti rastjera i uzaludno potroši na umišljaje i razmišljanje o nevoljama koje su prošle i o patnjama koje su nestale.

A što se tiče dana koji tek dolaze, budući da još nisu ni nastupili, nerazumno je o njima razmišljati sada i biti uznemiren onim što bi moglo zadesiti čovjeka u njima od bolesti i nevolje. Kako god je glupost da se čovjek danas pretjerano najeda hljeba i napija vode iz bojazni da bi ga glad i žeđ mogli zadesiti sutra ili prekosutra, također je i patiti i uzrujavati se sada zbog nečega što bi mu moglo nanijeti nevolju u budućnosti, od bolesti i teškoća, i što je sada nepostojeće, te ispoljavati neopravdanu i nepotrebnu ojađenost time, glupost i maloumnost do mjere da onome ko to čini uskraćuje milost i sažaljenje prema sebi. Pored toga, to je nasilje prema samome sebi.

Ukratko, kako god zahvalnost uvećava blagodati, jadanje na nevo-lju uvećava tegobe i odriče samilost i sažaljenje onome ko se žali.

Jedan dobar čovjek iz Erzuruma je u prvoj godini Prvog svjetskog rata bio iskušan teškom bolešću. Otišao sam da ga obiđem, a on mi se požali i pojada:

“Već stotinu dana nisam ni oka sklopio.”

Zaboljelo me je to njegovo bolno jadanje, međutim, dosjetih se i odmah mu rekoh:

“Brate moj, tih proteklih mukotrpnih stotinu dana, budući da su nestali i prošli, tebi su sada poput stotinu dana radosti i veselja. Nemoj, onda, razmišljati o njima niti se žaliti na njih, nego na njih gledaj iz ugla njihovog odlaska i nestanka, i budi zahvalan svome Gospodaru na tome! A što se tiče budućih dana, oni još nisu stigli. Pouzdaj se, onda, u milost svoga Milostivog i Samilosnog Gospodara, i budi smiren njome! Ne plači prije nego što si išiban, i nemoj biti prestrašen ni od čega; nemoj nepostojanju davati boju postojanja! Svoje razmišljanje uloži o ovaj sadašnji čas, jer ti je snaga strpljivosti koju posjeduješ dovoljna da se održiš ovog časa!

Ne budi poput onog bezumnog vojnog zapovjednika koji je rasuo svoje snage iz centra udesno i ulijevo, u vrijeme kad se lijevo neprijateljsko krilo priključilo desnom krilu njegove vojske i došlo kao pojačanje, a desno neprijateljsko krilo uopće nije bilo pripravno za okršaj, pa čim je neprijatelj saznao za to, svoje neznatne snage je ustremio na centar i potukao mu vojsku!

Pa, brate moj! Nemoj biti kao on, nego skupi svu svoju snagu i usmjeri se samo na ovaj čas, i budi u iščekivanju Allahove nepregledne milosti! Razmisli o ahiretskoj nagradi i razmotri da će bolesti tvoj prolazni i kratki život pretvoriti u dugi i vječni život! Iskaži svoju obilnu i radosnu zahvalnost Visokom i Moćnom Allahu, umjesto svoga gorkog jadanja.”

Ta se mubarek osoba oraspoloži ovim riječima i radost ga obuze te poče govoriti: “Allahu hvala, moja se patnja sasvim umanjila”.      

PETA TAČKA:

Sastoji se od tri teme.

Prva tema:

Uistinu je velika i zbilja je štetna ona nevolja koja naruši vjeru. Mora se, onda, zatražiti utočište kod Allaha, slavljen je On, poniziti se pred Njim i skrušeno Mu se obraćati, bez prestanka. A što se tiče nevolja koje se ne dotiču vjere, one, ustvari, i nisu nesreće, jer:

dio njih su upozorenje od Milostivog; kao što čoban upozorava svoje ovce kad skrenu sa livade te na njih baci kamen. Ovce, naravno, osjete da ih njihov čoban opominje tim kamenom i upozorava na neku štenost i opasnost te se vrate na svoju livadu zadovoljne i smirene. Tako su isto i pojavne nesreće Božije upozorenje i milostivni znakovi za osvješćenje.

Drugi dio nevolja su naknada i iskupljenje za počinjene grijehe.

Još jedan dio nevolja su ukazi Božije naklonosti, radi smirenja srca i unošenja duhovnog mira u njega. To se postiže odbijanjem nemarnosti koja zadesi čovjeka i činjenjem da on osjeti svoju nemoć i neimaštinu koje počivaju u njegovoj prirodi.

Što se tiče nevolje koja pogodi čovjeka prilikom bolesti – kao što smo već spomenuli – ona, ustvari, i nije nevolja, nego je to Gospodareva dobrota, jer je ona način očišćenja čovjeka od grijeha i pranje od izraslina od prijestupa, kao što se navodi u hadis-i šerifu:

“Nijednog muslimana ne zadesi muka a da Allah ne otrese sa njega grijehe kao što sa stabla opada lišće”.  

Hazret-i Ejjub, a.s., u svome skrušenom obraćanju za pomoć nije molio sebe radi, niti radi svoje komocije, nego je od svoga Gospodara zatražio otklon nevolje kad mu je bolest počela sprječavati da jezikom spominje Allaha i ometati razmišljanje o Allahovoj moći srcem pa je zatražio izlječenje radi izvršenja dužnosti iskrenog i potpunog robovanja Allahu.

I nama je, onda, obaveza da svojim skrušenim obraćanjem za spas prije svega težimo za ozdravljenjem naših duševnih rana i duhovnih naprslina, što nastaju iz počinjavanja grijeha i zlodjela. Nama sljeduje traženje zaštite kod Moćnog Allaha kad god nam materijalne bolesti u potpunosti sprječavaju obavljanje ibadeta. Njemu se, tada, skrušeno obratimo, sa svom poniznošću i skromnošću, tražeći od Njega pomoć, bez ikakvog prigovora ili negodovanja. Jer, sve dok smo u potpunosti zadovoljni Njegovim sveobuhvatnim gospodarenjem, na nama je da budemo zadovoljni i apsolutno pokorni u svemu što nam On, slavljen je On, dodijeli Svojim gospodarenjem.

A jadanje koje ima prizvuk prigovora na Njegovom određenju sudbine i izraz negodovanja i žaljenja najsličniji su kritiziranju pravednog Božijeg određenja i optužbi na račun Njegove sveobuhvatne milosti. Pa onaj ko kritizira Božije određenje, ono ga shrva, a ko optužuje Božiju milost, ona mu bude uskraćena. Jer kako god upotrijebiti slomljenu ruku radi osvete pa još više pogoršati njezin lom, tako isto onaj koga zadesi tegoba, ako je primi sa prigovaranjem, mrzovoljom, negodovanjem i uznemirenošću, mnogostruko će otežati svoje stanje.

Druga tema:

Kad god se materijalne nevolje preuveličaju, one se povećaju, a kad se omalovaže, umanje se.

Naprimjer: kad god se čovjek pozabavi onim što mu se pričinjava u noći, u njegovim očima to bude ogromno, dok, ako ga zanemari, ono nestane. I kad god čovjek nasrne na osinjak, osinji napad postane žešći, a ukoliko on na njih ne obraća pažnju, ose se raziđu.

Materijalne nevolje, isto tako, kad god ih čovjek preuveliča i pridaje im važnost te se zabrine za njih, one se kroz tijelo uvuku i prodru u srce, gdje se ugnijezde, a pritom raste duševna nevolja u srcu i postane stjecište materijalnih nevolja, koje se onda nastavljaju i produljivaju. Međutim, kad čovjek iz korijena prestane brinuti i umišljati, zadovoljan Allahovom odredbom, i pouzdajući se u Njegovu milost, materijalna nevolja postepeno opada i nestane, poput stabla čije je korijenje sasječeno pa ono ugine i osuše se njegovi listovi.

Ovu sam činjenicu jednom iskazao kako slijedi:* 

Ostavi se zapomaganja, jadniče,

Dođi, pouzdaj se u Allaha u nevolji!Jer žalba je nevolja u nevolji,

Greška u grešci, nesreća je to, znaj! 

Pronađeš li Onoga koji te iskušava nevoljom,

Nevolja postane blagodat u blagodati, vedrina u vedrini!

Ostavi se tužakanja i prihvati se zahvale,

Jer, kao što to čine slavuji, i cvjetovi se osmjehuju uživajući. 

Ako Ga ne pronađeš, čitav dunjaluk ti je patnja i stradanje,

Prolazak i nestanak, prašina u prašini.

Dođi i pouzdaj se u Njega u nevolji,

Ti što zapomažeš radi sitne nevolje,

A čitav dunjaluk je pun belaja i nesreća! 

Pouzdanjem se nasmij u lice nevolji,

Nek se i nevolja osmijehne,

Jer kad god se osmijehne, splasne

I ublaži se do iščeznuća.      

  Da, kako god čovjek ublaži oštrinu svoga protivnika susrevši ga s radošću i osmijehom te se žestina njegove mržnje smanji i ugasi vatra neprijateljstva, a čak se nekada pretvori i u prijateljstvo ili pomirenje, tako isto i suočavanjem s nevoljama, s pouzdanjem u Moćnog, nestaju njihovi tragovi. 

Treća tema:

Svako doba ima svoje karakteristike, pa je i nevolja promijenila svoj oblik u ovo naše doba nemarnosti. U nekim situacijama za neke osobe nevolja nije nevolja, nego je ukaz blagodati i dobrote od Allaha, slavljen je On. Smatram da su oni koji su u iskušenju nevolje ovoga vremena na dobitku i sretnici, pod uvjetom da im to ne naruši vjeru. Stoga bolest i nevolje u mojim očima ne stvaraju utisak štetnosti pa da bih im se protivio, niti kod mene izazivaju sažaljenje i bol prema onome ko je njima pogođen.

 Naime, nije mi došao bolestan mladić a da na njemu nisam primijetio kako je više od svojih vršnjaka okrenut vjeri i od njih više vezan za Ahiret. Otuda uviđam da bolest za takve nije nesreća, nego jedna od bezbrojnih i neizmjernih blagodati od Njega, slavljen je On, jer ta bolest, izuzev što mu prolaznom i nestalnom dunjalučkom životu zada nešto poteškoće, bolesniku pruža izdašne koristi sa gledišta njegovog ahiretskog života i bude mu svojesvrstan ibadet.

Da, taj mladić svoje pridržavanje Božanskih zapovijedi, koje je postigao u svojoj bolesti, možda ne bi mogao sačuvati ako bi postigao ozdravljenje, pa bi čak, možda, mladalačkom nepromišljenošću, razuzdanošću i primitivizmom raširenim u ovo vrijeme, i sam zapao u prostakluk.       

 ZAKLJUČAK 

Allah je, dž.š., u čovjeka ugradio nemoć bez granica, neimaštinu bez kraja, da bi pokazao Svoju neograničenu moć i nepreglednu milost. Stvorio ga je u određenoj formi, poput stroja, u kojoj sa bezbroj strana može osjetiti patnju, jednako kao što sa bezbroj strana može osjetiti i užitak, da bi pokazao bezbrojne urese Svojih Lijepih imena.

I tom čudesnom stroju u ljudskoj formi dao je da posjeduje na hiljade mehanizama i zupčanika, od kojih svaki ima svoje različite teškoće i užitke, funkcije, zasluge i nagrade. Kao da se sva Božija imena koje se manifestiraju u cijelome svemiru, koji je poput jednog ogromnog ljudskog bića, u potpunosti ukazuju i u čovjeku, koji je, opet, minijaturni svemir.

Pa jednako kao što ga korisne stvari u njemu – kao što su zdravlje, čilost, užici i drugo – navode na iskazivanje zahvalnosti i pogone taj stroj kako bi obavljao svoju svestranu funkciju – te kao da čovjek postane mašina za proizvodnju zahvalnosti – tako isto je slučaj i sa teškoćama i patnjama i svim ostalim uznemiravajućim djelovanjima i izazovima, što ostale mehanizme tog stroja stavljaju u pogon i pokret i potiču sagorijevanje ležišta nemoći, slabosti i neimaštine pohranjenih u ljudskoj prirodi. Tako nevolje čovjeku omogućavaju da zatraži utočište kod Stvoritelja ne samo jednim jezikom, nego ga potiču da zaštitu i pomoć od Njega zatraži jezikom svakog svog pojedinačnog dijela i organa. Pa kao da čovjek kroz te uzroke, posljedice i poremećaje postane poput pera koje sadrži hiljade različitih pera, i ispisuje sudbinu svoga života na stranici života ili na Levh-i misalu; time ispredajući jednu divno vezenu obavijest o Božijim Lijepim imenima, pa i sam postane poput krjeposne poezije i oglasne ploče, čime ispunjava svoju prirodnu funkciju.

Četvrti odsjaj

 Smatrano prikladnim da naslov ovog rada bude

“Put i metod sunneta” 

Iako je pitanje imameta jedna sporedna tema, ipak je veliko interesovanje za nju učinilo da ona uđe u rasprave o imanu u knjigama iz ilmu-l-kelama i temelja vjere te se s tog gledišta vezuje i uz našu temeljnu službu – služenje Kur’anu i imanu, i ovdje je djelimično obrađena.   

e

   لَقَدْ جَاۤءَكُمْ رَسُولٌ مِنْ اَنْفُسِكُمْ عَزِيزٌ عَلَيْهِ مَا عَنِتُّمْ حَرِيصٌ عَلَيْكُمْ بِالْمُؤْمِنِينَ رَؤُفٌ رَحِيمٌ {  فَاِنْ تَوَلَّوْا

فَقُلْ حَسْبِىَ اللهُ لاَۤ اِلٰهَ اِلاَّ هُوَ عَلَيْهِ تَوَكَّلْتُ وَهُوَ رَبُّ الْعَرْشِ الْعَظِيمِ  

  “Reci: ‘Ne tražim vam za ovo nagradu, samo rodbinsku pažnju!’”(Eš-Šura: 23)

  U dva nivoa ćemo ukazati na samo par istina iz mnoštva veličanstvenih činjenica kojima obiluju ovi uzvišeni ajeti.   

   PRVI NIVO

   Sačinjavaju četiri tačke 

  Prva tačka:

  Iskazuje savršenu saosjećajnost časnog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovu krajnju milostivost prema svome ummetu.

  Da, postoje vjerodostojne predaje koje rasvjetljavaju mjeru u kojoj je savršena njegova saosjećajnost i potpuna njegova brižljivost za ummet. One iskazuju da će Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na Dan velikog proživljenja činiti dovu: “Ummeti, ummeti”[i], dok će svaki drugi pojedinac, pa čak i vjerovjesnici, a.s., moliti: “Nefsi, nefsi”, od strahote i užasa tog dana. Jednako kao i ove predaje, veličinu njegove saosjećajnosti prema Ummetu iskazuju i vijesti da ga je njegova majka prilikom njegovog rođenja slušala kako doziva: “Ummeti, ummeti”, a istinitost toga potvrdili ljudi od otkrovenja i dobre evlije. Isto tako, i njegov cijeli vijek i njegova uzvišena moralnost, ispunjena saosjećajnošću i milošću, ističu tu savršenu brižljivost i sažaljivost. Jednako je veliku brižljivost za svoj ummet on pokazao i neizmjernom potrebom za salavatom od svog ummeta, pokazivanjem njegove besprijekorno brižne vezanosti za sveukupno dobrostanje ummeta, što ističe njegovu krajnju milostivnost prema svome ummetu.

  U svjetlu ove sveobuhvatne saosjećajnosti i prostrane milostivosti ovog brižljivog i samilosnog duhovnog upravitelja, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidljivo je koliko je odstupanje od njegovog sunneta jedna ogromna nezahvalnost, pa čak i mrtvilo savjesti. I sam to možeš odmjeriti i procijeniti. 

  Druga tačka:

  U sklopu svoje univerzalne i sveobuhvatne vjerovjesničke dužnosti, Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pokazivao ogromnu saosjećajnost prema djelimičnim i sporednim stvarima i pitanjima. Spolja gledajući, izgleda kako je trošenje ogromne samilosti i obimne saosjećajnosti na djelimične stvari i individualna pitanja nesrazmjerno i neprikladno veličini vjerovjesničke misije. Međutim, u stvarnosti stoji činjenica da ta stvar predstavlja jedan kraj lanca i predstavnika koji će u budućnosti preuzeti univerzalnu dužnost vjerovjesništva; stoga je, zarad tog velikog lanca, takvim stvarima i ukazana ta izrazita pažnja.

  Naprimjer, ispoljavanje Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, velikog oduševljenja i njegovo ukazivanje visoke pažnje prema hazret-i Hasanu i Husejnu, r.a., u dobu njihovog dječaštva nije samo prirodna nježnost proistekla iz osjećaja pripadnosti njegovoj lozi i rodbinske veze, nego izvire iz činjenice da su oni početna halka iluminirajućeg lanca koji će kasnije prihvatiti jednu od značajnih funkcija vjerovjesništva, i da je svaki od njih ishodište velike skupine nasljednika vjerovjesništva, njezin predstavnik i uzor.

  Da, Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uzimanje hazret-i Hasana, r.a., u naručje i cjelivanje njegove glave s krajnjom nježnošću i samilošću bilo je radi mnogih nasljednika vjerovjesništva, sličnih Mehdiju, nosilaca divnog šerijata, koji se nadovezuju na hazret-i Hasana, iznjedrenih iz njegovog iluminirajućeg mubarek potomstva, poput šejha Gejlanija[ii]. Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je okom vjerovjesničke vizije vidio svete i uzvišene uloge koje će u budućnosti zauzeti ti časnici te se oduševio njihovim služenjem i cijenio njihova djela, pa je u znak uvažavanja i poticaja cjelivao glavu hazret-i Hasanovu, r.a. 

  Zatim, neizmjerno veliku važnost i samilost, koju je Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukazivao prema hazret-i Husejnu, r.a., i njegove velike simpatije prema njemu bile su radi velikih imama, nosilaca časti i istinskih nasljednika vjerovjes-ništva, sličnih Mehdiju, koji će se, poput Zejnu-l-Abidina i Džafera es-Sadika, naknadno razviti iz njegove presvijetle loze.

  Da, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je cjelivao vrat hazret-i Husejnov, r.a., i ukazao mu izrazitu nježnost i savršenu briž-ljivost radi tih velikana koji će uzdići islam i iz ugla nasljedništva vjerovjesničke misije.Da, pogled Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je svojim čednim (gajb-ašina) srcem, dok se još nalazio na dunjaluku iz zlatnog stoljeća promatrao nevidljivi prostor ahiretskog proživljenja rasprostrt na strani vječnosti, i koji je vidio Džennet i gledao meleke na nebesima, dok se još sam nalazio na Zemlji… i koji je vidio dešavanja skrivena iza neprozirnih zastora prošlosti od vremena Adema, a.s., pa je čak stekao počast viđenja Allaha, uzvišen je, taj, dakle, nurani pogled i oko što proniče u budućnost, bez sumnje, zapazio je velikane, duhovne stožere i imame, nasljednike vjerovjesnika, i Mehdije, koji su u nizu nadolazili nakon hazret-i Hasana i Husejna, te je cjelivao glavu njih dvojice u čast svih njih.

  Da, u cjelivanju njegovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, glave hazret-i Hasanove, r.a., veliki je udio šejha Gejlanija.

  Treća tačka:

  Smisao Allahovih, uzvišen je, riječi:   اِلاَّ الْمَوَدَّةَ فِى الْقُرْبىٰ “samo rodbinsku pažnju”, po jednom tumačenju jeste: da Časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kod izvršenja svoje dužnosti poslanstva ne traži nagradu ni od koga, već samo ljubav prema Ehl-i Bejtu, tj. čeljadi svoje kuće.

  Ako neko kaže: prema ovom smislu, zasluga po robinskoj bliskosti uzeta je u obzir, mada ajet-i kerim

 اِنَّ اَكْرَمَكُمْ عِنْدَاللهِ اَتْقٰيكُمْ “Najčasniji je kod Allaha od vas najbogobojazniji”  (El-Hudžurat: 13)

ukazuje da se funkcija poslanstva nas-tavlja prema bliskosti Allahu, a ne prema bliskosti po srodstvu.

  Odgovor: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se svojim čednim vjerovjesničkim pogledom u nespoznajno osvjedočio da će njegova porodica biti poput presvijetlog stabla čije se grane i ogranci pružaju islamskim svijetom. Tako apsolutna većina onih koji će povesti razne slojeve islamskog svijeta u Uputu, i koji će biti konkretni uzori svekolikih ljudskih savršenstava, pojavit će se iz Ehl-i bejta. On je vidio da je dova njegovog ummeta u čast Ehl-i bejta, koja se uči na namaskom sjedenju,

 اَللّٰهُمَّ صَلِّ عَلٰى سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ وَعَلٰۤى اٰلِ سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ كَمَا صَلَّيْتَ عَلٰۤى اِبْرَاهِيمَ وَعَلٰۤى اٰلِ اِبْرَاهِيمَ اِنَّكَ حَمِيدٌ  مَجِيدٌ

  "Moj Allahu, spusti salavat na Muhammeda i na porodicu Muhammedovu, kao što si spustio salavat na Ibrahima i na porodicu Ibrahimovu, u svim svjetovima, Ti si Dostojan hvale i Dostojanstven”, primljena. Odnosno, kako god je većina presvijetlih duhovnih upravitelja i uputitelja potekla iz Ibrahimovog, a.s., plemena, a to su vjerovjesnici iz njegove porodice i potomstva, tako je isto i Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio da će duhovni stožeri Muhammedovog ummeta, iz njegovog roda, biti poput vjerovjesnika iz Benu Israila, da će oni vršiti veličanstvenu duž-nost služenja islamu kroz njegove različite tarikate i pravce. Zbog toga mu je naređeno da kaže:

  قُلْ لاَۤ اَسْئَلُكُمْ عَلَيْهِ اَجْرًا اِلاَّ الْمَوَدَّةَ فِى الْقُرْبىٰ   

  “Ne tražim vam za ovo nagradu, samo rodbinsku pažnju” i zatraži ljubav svoga ummeta prema njegovoj porodici.

  Ovu činjenicu podupire smisao iz drugih predaja, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “O, ljudi, među vama sam ostavio dvoje, kojih, ako se budete držali, spasit ćete se: Allahovu Knjigu i Ehl-i bejt”[iii]. Jer, članovi porodice Poslanikove vrelo su časnoga sunneta i njegovi očuvatelji, i prvenstveno zaduženi za njegovo pridržavanje.

  Tako, na temelju gore spomenutog, rečena je istina koja se odnosi na ovaj hadis-i šerif, radi postupanja u slijeđenju Kur’ana i sunneta. Odnosno, pod Ehl-i bejtom (Porodicom Poslanikovom), kada se govori o poslaničkoj misiji, podrazumijeva se slijeđenje vjerovjesničkog sunneta, pa onaj ko napusti časni sunnet u suštini ne pripada Ehl-i bejtu i ne može joj biti istinski blizak.

  Pored toga, smisao njegovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htijenja da se ummet okuplja oko Ehl-i bejta, jeste da je časni Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Allahovim dopustom, već saznao da će tokom vremena Poslanikova porodica dostići mnogobrojnost potomstva, dok će islam oslabiti. U tom slučaju, nužno je postojanje krajnje moćne i brojne skupine koja će uvezivati i koordinirati snage i biti središte i jezgro duhovnog uspona Islamskog svijeta. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, Allahovim dopustom, za ovo znao, te je cijeli ummet podsticao na okupljanje oko poslaničke porodice.

  Da, pripadnici Ehl-i bejta, kad i ne bi bili predvodnici i prvaci među drugima u smislu snage imana i vjerovanja, ipak bi ih mnogo nadmašili predanošću, dosljednošću i odanošću islamu, jer su oni Islamu bliski po svojoj prirodi, naravi i krvi. Prirodno urođena privrženost se ne napušta, pa makar ta odanost bila i u slabosti, nečuvenosti, pa čak i u zabludi, a šta je sa odanošću Istini, koja posjeduje krajnju snagu, vrhunsku čast i jasnu istinitost kojima je vezan lanac njihovih djedova, koji su stekli počast i svoje živote žrtvovali? Zar može, dakle, osoba koja očigledno, jasno u sebi osjeti temeljitost i izvornost ove naravne odanosti, odustati od nje i napustiti je?

  Ehl-i bejt, svojim urođenim islamom i ovom čvrstom privrženošću islamu, čak i prostom ukazu u prilog islamu pridaju važnost kao snažnom dokazu, jer su odani islamu po svojoj naravi, dok ga se, s druge strane, drugi ne prihvataju bez ubjeđivanja nekim snažnim argumentom. 

    Četvrta tačka:

  U povodu treće tačke ukratko ćemo ukazati na temu koja je uveličana do ogromnih razmjera, toliko da je ušla i u knjige o akaidu/vjerovanju i dostigla stupanj da bi mogla biti uvrštena među temelje vjerovanja. Radi se o sporu između pravca ehl-i sunneta i ši’ija.

  Tema rasprave je sljedeća:

  Pripadnici ehl-i sunneta i džema’ata kažu: “Hazret-i Alija, r.a., je četvrti od Četirju velikih ispravnih halifa, dok je Ebu Bekr, r.a., bio iznad njega, časniji i zaslužniji da primi hilafet pa je zato prvi primio hilafet.”

  Ši’ije kažu: “Hilafet je pripadao Aliji, r.a., njemu je nanesena nepravda. Alija, r.a., je bolji od svih”.

  Sažetak dokaza koje iznose za svoju tvrdnju bi bio:

  Tvrde kako pojava mnoštva izgovorenih riječi od strane Pejgambera, sallallahu ‘alejhi ve sellem, tj. hadisa o Alijinim, r.a., odlikama te njegova polazišna pozicija kod apsolutne većine evlija i sufijskih tarikata (tako da je nazvan i Sultan evlija) kao i istaknute vrline u nauci, hrabrosti i pobožnosti kojima se odlikovao, povrh snažne povezanosti koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ispoljavao prema njemu i porodici koja je došla iz njegovog potomstva – sve to, dakle, dokazuje da je on bolji. On je, dakle, imao pravo na hilafet, samo što je hilafet otet od njega.

  Odgovor: Hazret-i Alijino, r.a., lično, bezbroj puta ponovljeno i stalno potvrđeno priznanje i slijeđenje trojice halifa, njegovo prihvaćanje i obavljanje dužnosti šejhul-islama (šejhu-l-kudat – vrhovni muftija), kao i njegovo pripadništvo povlaštenim i utjecajnim strukturama tokom dvadeset i više godina – sve to obesnažuje šiijsku tvrdnju.

  Osim toga, islamska osvajanja i borbe protiv neprijatelja u vrijeme trojice halifa, za razliku od dešavanja i smutnji iz vremena Alijinog, r.a., hilafeta, također pobijaju tvrdnju ši’ija sa gledišta hilafeta. Znači, stajalište ehl-i sunneta i džema’ata je ispravno.

  A ako bude rečeno: Ši’ije se svrstavaju u dvije skupine: jedna su ši’ije duhovnjačkog smjera (evlijaluka), a druga su ši’ije političkog smjera (hilafeta). Recimo da ova druga grupa nije u pravu, jer je umiješala mržnju i politiku u svoju tvrdnju; međutim, prva grupa nije imala nikakve političke ciljeve niti zadnje namjere. Ipak, ši’ije duhovnjačkog smjera su se pridružile ši’ijama političkog smjera, dakle, dio evlija iz sufijskih tarikata smatra da je Alija, r.a., najbolji i podržavaju tvrdnju ši’ija političkog smjera.

   Odgovor: Na hazret-i Aliju, r.a., treba gledati iz dva ugla, odnosno iz dva gledišta.

  Prvo gledište jeste pogled iz ugla njegovih ličnih uzvišenih svojstava i njegovog ličnog istaknutog položaja.

  Drugo gledište jeste pogled na njega kao predstavnika duhovnog bića Poslaničke obitelji (Ehl-i bejta), a duhovno biće Poslaničke obitelji odražava jedan aspekt suštog bića Časnoga Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

  Uzevši u obzir prvo gledište, svi poznavaoci stvarnosti, na čelu sa hazret-i Alijom, r.a., ukazuju prednost hazret-i Ebu Bekru i hazret-i Omeru, r.a., i njihove položaje u službi Islama i bliskosti Allahu smatraju istaknutijim i višim.

  Dok sa drugog gledišta, dakle u pogledu Alije, r.a., kao predstavnika duhovne ličnosti Poslaničke obitelji[iv], i u smislu da ta duhovna ličnost Poslaničke porodice predstavlja suštinu Muhammedovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bića, Alija je neusporediv. Mnoštvo vjerovjesničkih hadisa u pohvalu Aliji, r.a., i isticanje njegovih odlika, osvrće se i ide u prilog ovog drugog gledišta. Ovu činjenicu potkrepljuje vjerodostojna hadiska predaja u smislu: “Potomstvo svakog vjerovjesnika se razvija izravno od njega; a moje potomstvo je od Alije”.[v] 

  A tajna i smisao velike rasprostranjenosti hadisa u prilog ličnosti našeg sejjida Alije, r.a., i u pohvalu njemu, mnogo brojnijih nego u prilog ostalim Ispravnim halifama, je u sljedećem: da su pripadnici pravca ehl-i sunneta i džema’ata, koji su nosioci istine, razglasili hadiske predaje što govore u prilog hazret-i Alije, r.a., nasuprot emevijskih i haridžijskih nepravednih napada na njega i omalovažavanja njegovog položaja, dok ostale Ispravne halife nisu bile do ovog stepena izložene kritikama i uvredama te stoga oni nisu vidjeli potrebe za razglašavanjem hadisa u prilog njihovih odlika.

  Pored toga, Poslanik je, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svojom vjerovjesničkom vizijom vidio kako će hazret-i Alija, ra., biti izložen bolnim dešavanjima i unutarnjim neredima te mu je pružio utjehu, a ummet upućivao hadisima poput:     مَنْ كُنْتُ مَوْلاَهُ فَعَلِىٌّ مَوْلاَهُ   “Kome sam ja starješina, i Alija mu je starješina”[vi], kako bi hazret-i Aliju spasio od očajavanja, a ummet sačuvao od lošeg mišljenja prema njemu.

  Pretjerana ljubav koju ši’ije duhovnjačkog smjera ukazuju hazret-i Aliji, r.a., i njihovo davanje prvenstva njemu sa gledišta tarikata, ne čini ih odgovornim u mjeri u kojoj su odgovorne ši’ije političkog smjera, jer sljedbenici duhovnog smjera po normama svoga pravca inače sa ljubavlju gledaju na svoje duhovne upravitelje. Normalno je za onoga ko voli da preuveličava i pretjeruje da teži svoga voljenog vidjeti na istaknutijem položaju nego što on jeste. On to tako zbilja vidi.

  Stoga jeste moguće ne zamjeriti onima koji slijede stanja srca kod naviranja ljubavi i savladanosti njome, ali pod uvjetom da ih njihova naklonost i preuveličavanje poteklo iz te ljubavi ne navodi na ponižavanje i netrpeljivost prema ostalim Ispravnim halifama te da ne iskače iz kolosijeka temeljnih načela vjere.

  Što se tiče ši’ija političkog smjera, imajući u vidu miješanje političkih namjera u njega, ne mogu se osloboditi pretjerivanja i utjecaja mržnje i ličnih ciljeva te tako gube pravo na pravdanje, i ono im je uskraćeno. Štaviše, oni čak svoju osvetu prema Omeru ispoljavaju kroz ljubav prema Aliji, zbog toga što su povrede njihovih perzijskih nacionalnih osjećaja nanesene rukom hazret-i Omera, r.a. Postali su, tako, očigledna potvrda izreke:

 لاَ لِحُبِّ عَلِىٍّ بَلْ لِبُغْضِ عُمَرَ   “Ne iz ljubavi prema Aliji, nego iz mržnje prema Omeru”.

Čak su i pobuna Amra ibn Asa protiv Alije, r.a., te tragični i mučni rat i borba Omera ibn Sa’da protiv hazret-i Husejna, r.a., potaknuli žestoku srdžbu i neumjerenu mržnju prema imenu “Omer”.

  Ši’ije koji slijede pravac evlija nemaju prava kritizirati ehl-i sunnet i džema’at, jer ehl-i sunnet ne samo da ne potcjenjuje položaj hazret-i Alije, r.a., nego ga oni iskreno i zbiljski vole. Jedino što se oni čuvaju pretjerivanja u ljubavi, čija su štetnost i opasnost spomenute u hadis-i šerifu.

  Vjerovjesnikova pohvala hazret-i Alijinoj, r.a., stranci (“Ši’atu Ali”), kako se spominje u vjerovjesničkim hadisima odnosi se na ehl-i sunnet i džema’at, jer oni dosljedni sljedbenici hazret-i Alije, r.a., jesu ehl-i sunnet i džema’at i oni su, otuda, “Alijina stranka”.

  U vjerodostojnom hadisu izričito stoji da je opasnost pretjerivanja u ljubavi prema Aliji, r.a., ravna opasnosti u koju srljaju hrišćani zbog pretjerivanja u ljubavi prema Isau, a.s.[vii] 

  A na eventualni prigovor ši’ija pripadnika pravca evlijaluka da prihvate nadnaravne odlike hazret-i Alije, r.a., neprihvatljivo je da hazret-i Ebu Bekr, r.a., ima prednost nad njime.

  Odgovor je: Ako bi se na jedan tas vage stavile osobne odlike hazret-i Ebu Bekra, r.a., ili hazret-i Omera el-Faruka, r.a., uz uzvišene zasluge koje su oni u vrijeme svoga hilafeta stekli iz ugla nasljedništva vjerovjesničke misije, a na drugi tas postavile nadnaravne odlike ličnosti hazret-i Alije, r.a., uz tegobe hilafeta u njegovom vremenu i krvave i mučne unutarnje borbe na koje je bio prinuđen, te loše mišljenje kojem je potom bio izložen, nema sumnje da bi tas Ebu Bekra Es-Siddika, r.a., ili tas Omera El-Faruka, r.a., ili tas Osmana Zu-n-Nurejna, r.a., pretegao. Tu je pretežnost zapazio ehl-i sunnet i džema’at, i prema njoj njima ukazao prednost.

  Pored toga, položaj vjerovjesništva je mnogo uzvišeniji i istaknutiji od stepena evlija, tako da stoji ukaz da je u mjeri jedan gram vjerovjesništva vrjedniji od tona ukaza evlijaluka, kako smo to utvrdili u Riječi dvanaestoj i Riječi dvadeset i četvrtoj iz zbirke Riječi. Iz ovog ugla gledajući, udio i doprinos i Es-Siddika i El-Faruka, r.a., u smislu nasljedništva vjerovjesništva i uspostave načela poslaničke misije, pospješena je sa Božije strane, tako da je uspjeh koji im je bio naklonjen u vrijeme njihovog hilafeta postao dokaz za ehl-i sunnet i džema’at. A budući da osobne odlike hazret-i Alije, r.a., nisu pobile punovažnost tog golemog nadmašaja poteklog iz misije nasljedništva vjerovjesništva, hazret-i Alija, r.a., primio se dužnosti vrhovnog muftije kod ove dvojice časnih velikana u vrijeme njihovog hilafeta i iskazivao im poštovanje.

  Kako, onda, nosioci istine, pripadnici sunneta, koji vole i uvažavaju hazret-i Aliju, r.a., ne bi voljeli i one koje je i sam hazret-i Alija, r.a., volio i veličao?

  Pojasnimo ovu činjenicu jednim primjerom. Jedan veoma imućan čovjek raspodijeli svoju popriličnu zaostavštinu i imovinu na svoje sinove. Jenom od njih dodijeli dvadeset mjera srebra i četiri mjere zlata, drugome dodijeli pet mjera srebra i pet mjera zlata, a trećem da tri mjere srebra i pet mjera zlata. Besumnje, ova posljednja dvojica, iako su količinski stekli manje od prvoga, ipak su u smislu kvaliteta stekli više od njega.

  U svjetlu ovoga primjera, mali dodatak u zlatu suštine Božanske neposrednosti i bliskosti ukazane kroz nasljedništvo vjerovjesnoštva i utemeljenje propisa Objave, u udjelu dvojice velikana, pretežu nad mnoštvom osobnih vrijednosti i dragulja evlijaluka i bliskosti Allahu, dželle šanuhu. Kod izvođenja usporedbi, dakle, treba gledati sa ovoga gledišta i njega uzeti u obzir, jer, u protivnom, slika stvarnosti bi bila sasvim drugačija ako bi se usporedba izvodila na temelju lične hrabrosti i učenosti i sa aspekta evlijaluka.

  Osim toga, sa hazret-i Alijom, r.a., niko se ne može mjeriti u pogledu njegovog osobnog predstavljanja duhovne ličnosti Vjerovjesnikove porodice i manifestiranja istine Muhammedove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovoj duhovnoj ličnosti sa aspekta apsolutnog nasljedništva vjerovjesništva, jer se moćna tajna Najvećeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nalazi u tom aspektu.

  Što se tiče ši’ija političkog smjera, oni naspram ehl-i sunneta mogu osjetiti samo stid. Jer, oni u svoj toj težnji ka izuzetnoj ljubavi prema hazret-i Aliji, r.a., ustvari, omalovažavaju njegov položaj i ugled, i njihov pravac razmišljanja dovodi do njegovog sramoćenja i zaključka o nemoralnom držanju, jer tvrde:  “Hazret-i Alija, r.a., je povlađivao i ponašao se kao da dijeli mišljenje hazret-i es-Siddika i El-Faruka, r.a., iako oni nisu bili u pravu, znač, i on ih se plašio i od njih se ustručavao”, odnosno, riječnikom ši’ija, “on je radio u prikrivenosti”, što bi značilo da ih se on bojao i pretvarao se pred njima u svojim postupcima, tj. bio dvoličan! Prišiti jednom ovakvom znamenitom islamskom heroju, koji je stekao i naziv “Lav Allahov” i bio zapovjednik i ministar kod dvojice Istinoljubivih, da se pretvarao, plašio i dodvoravao ljubavlju onima koje uistinu ne voli i da se preko dvadeset godina povodio za onima koji nisu u pravu te im se priklanjao zbog straha i bio kvalifikovan kao neko ko slijedi i podržava nepravedne, nema nikakve veze sa ljubavlju. Hazret-i Alija, r.a., se odriče takve ljubavi.

  Eto, sljedbenici pravca istine ni sa kojeg gledišta ne obezvrjeđuju položaj hazret-i Alije, r.a., nipošto ga ne optužuju za nemoralno vladanje, niti ovome vrhunskom heroju pripisuju kukavičluk, nego izjavljuju: “Da hazret-i Alija, r.a., nije smatrao da je pravo na strani trojice Ispravnih halifa, ne bi im bio sklon ni minutu, niti bi uopće priznao njihovu vlast.”

  To, dakle, znači: Alija, r.a., je znao da su oni u pravu te je potvrdio njihovu prednost i svoju neusporedivu hrabrost i trud uložio na putu ljubavi prema istini.

  Da zaključimo!

  Nije dobro ni pretjerivati ni podbacivati u bilo čemu. Ispravni i dosljedni put je sredina i umjerenost, i ehl-i sunnet i džema’at je odabrao taj pravac. Ali, nažalost, kako su se god neke ideje haridžija i vehabizma uvukle pod plaštom ehl-i sunneta i džema’ata, tako isto i dio onih koji su zavedeni politikom kao i ateisti kritiziraju – da nas Allah sačuva – hazret-i Aliju, r.a., govoreći: “On je u potpunosti bio neuspješan u rukovođenju Hilafetom, jer nije imao pojma o politici i u svoje je vrijeme bio nesposoban upravljati ummetom”. Naspram ove nepravedne optužbe od strane takvih, ši’ije su zauzele srdit i nezadovoljan stav prema ehl-i sunnetu. A činjenica je da načela ehl-i sunneta i temelji njihovog pravca uopće ne proishode dotična mišljenja, nego, ustvari, dokazuju suprotno. Zbog toga apsolutno je nemoguće okriviti pravac ehl-i sunneta za ideje koje su potekle od haridžija i ateista. Naprotiv, pripadnici ehl-i sunneta su bliskiji Aliji, r.a., od ši’ija. Oni u svim hutbama i dovama spominju hazret-i Aliju, r.a., s pohvalom i uvažavanjem koje on i zaslužuje. Posebno se u tome ističu evlije i prosvijetljeni znalci, koji su u apsolutnoj većini pripadnici pravca ehl-i sunneta i džema’ata, jer oni njega uzimaju za svoga duhovnog upravitelja i kao Šah-i velajet. Ši’ije se ne bi trebale neprijateljski odnositi i sučeljavati sa ehl-i sunnetom propuštajući tako haridžije i ateiste koji su istovremeno neprijatelji i ši’ija i sunnija. Jedan dio ši’ija, čak, napušta i vjerovjesnički sunnet iz pakosti prema ehl-i sunnetu!

  U svakom slučaju, previše smo oduljili s ovom temom, budući da je ona uveliko istražena među učenjacima.

  Pa, o, sljedbenici Istine, koji ste sljedbenici pravca ehl-i sunneta i džema’ata,

  i, o, ši’ije, koji ste zauzeli pravac ljubavi prema Poslanikovoj porodici,

  brzo okončajte ovaj spor među vama, taj spor je i besmislen, i nepravedan, i nečastan, i nevaljao, i štetan. Ukoliko ne stanete ukraj tome međusobnom neprijateljstvu, onda će vas snažni pravac danas preovladavajućeg bezbožništva i raskola iskoristiti jedne protiv drugih i upotrijebiti jedne kao oruđe za uništenje drugih! Nakon istrebljenja jednih također će uništiti i to oruđe!

  Dužni ste ostaviti se sitničavih tema što potpiruju sukobe i razjedinjenje, jer vi ste sljedbenici vjerovanja u Jednoću Boga, i povezani ste stotinama svetih spona koje potiču na vaše zbratimljenje i ujedinjenje!

Said Nursi