Vodic za omladinu
- Kategorija: Izdanja
- srijeda, 21 Decembar 2011 21:31
- Pogodaka: 374
Ako su tvoja volja i sloboda izbora djelimične, povjeri svoje poslove Apsolutnoj volji svoga Gospodara. Ako ti je moć malehna, osloni se, onda, na moć Apsolutog Moćnika! Ako je tvoj život prolazan i kratak, razmišljaj o trajnom i neprolaznom životu! Ako je tvoj boravak kratak, ne žalosti se, jer tebi pripada jedan neograničeni vijek! Ako ti je misao prozirna i blijeda, izloži se, onda, svjetlosti sunca Kur’an-i kerima! Osmotri svjetlom imana da bi ti svaki pojedini kur’anski ajet predao svjetlost poput blistavo svjetlucavih zvijezda, umjesto tračka tvoje ugasnute misli! Ako su tvoja očekivanja i patnje neograničene, beskrajna nagrada i neograničena milost čekaju na tebe. I ako su tvoji ciljevi i težnje bez granica, nemoj se brinuti razmišljajući o njima, njih ne možeš zbiti u ovaj dunjaluk, nego je njihovo mjesto jedna druga zemlja, a Onaj
Koji će ih ispuniti je neko drugi.
I još, obraćajući se čovjeku, kaže:
Čovječe! Ti nemaš vlast sam nad sobom, nisi sam svoj vlasnik, nego si podanik Moćnoga, čija je moć apsolutna, Milostivoga, čija je milost apsolutna. Nemoj se, onda, opterećivati podnoše-njem životnih tegoba, jer Onaj Koji je dao život, On njime i upravlja!
Tajna nesretništva zabludjelog i sretništva pravovjernog Kada predstavnik skupine sljedbenika zablude i njezin misionar ne može pronaći temelj za svoju zabludu, pa kad ga presretne jasan dokaz i na poraz prisili argument, on izjavljuje: "Ja smatram da se sreća na dunjaluku, uživanje u zadovoljstvima života te naprednost, kultura i industrijski razvoj, nalaze u odsustvu spominjanja i sjećanja na Ahiret, i u odsustvu vjerovanja u Allaha, te u ljubavi prema dunjaluku, u oslobađanju od svih okova i u samouvjerenosti i samodopadljivosti. Stoga sam, s poticajem od šejtana, mnoštvo ljudi navraćao i još uvijek ih navraćam, na taj put." Odvraćamo, naravno, u ime Kur’an-i kerima: O, bijedni čovječe! Povrati se svome razumu! Ne slušaj misionara zabludjelih! Ako ga budeš slušao, bit ćeš na tako teškom gubitku da se pri samoj pomisli od te strahote kostriješi duh i um i srce. Pred tobom su dva pravca: prvi: put nesretništva koji ti pokazuje misionar zablude; drugi: put sretništva koji ti objašnjava Kur’an-i hakim. U brojnim si Riječima vidio mnoštvo usporedbi između ta dva pravca, posebno u Kratkim riječima, a sada, u skladu s ovim istraživanjem, razmotri i analiziraj jednu od hiljada tih usporedbi i paralela, a ta je: Pravac širka, zablude, prostakluka i griješništva obara čovjeka do dna ponora i do najnižih nizina, a na njegova slaba i nemoćna pleća usred siline neizmjernih patnji nabacuje neograničeni i nesnošljivo teški teret. Jer, ukoliko čovjek ne spozna Allaha, dželle šanuhu, i ukoliko se ne pouzda u Njega, bit će poput jedne prolazne životinje; stalno pati i besprekidno žaluje, prevrće se u neograničenoj nemoći i slabosti i grči u beskrajnoj neimaštini i siromaštvu, izlaže se neograničenim nevoljama, grca u bolovima rastanka od onoga što voli i sa čim je čvrsto vezan i zaslijepljen, te stalno trpeći i podnoseći patnje napušta preostale voljene na kraju puta te se rastaje od njih i samotan i otuđen, odlazi u tminu groba. Cijelog života će se bezuspješno sukobljavati sa beskrajnim patnjama i bezgraničnim očekivanjima, iako posjeduje tek djelimičnu volju, ograničenu moć, kratak život, prolazan boravak i nepostojanu misao…
Sve njegovo nastojanje odlazi bez koristi, i on uzaludno teži za ispunjenjem svojih neograničenih želja i ciljeva. Tako njegov život protiče besplodno. I u stanju kada ni svoje tijelo ne može nositi, vidiš da se jadan zametnuo i opteretio ogromnim dunjalučkim bremenom, te je kažnjavan žestokom i bolnom kaznom čak i prije nego što stigne do džehennemskog kažnjavanja. Pripadnici zablude, da ne bi osjetili gorčinu te patnje i strahovitog duhovnog kažnjavanja, bacaju se u naručje nemarnosti i tako zavaravaju svoju svijest i opijenošću omamljuju svoju čulnost pa privremeno ne shvataju i ne osjećaju tu bol. Međutim, čim se neki od njih primakne ivici groba, odjednom shvati i počne osjećati te patnje. Jer, ukoliko nije bio iskreni rob Uzvišenog Allaha, umislit će da je on sam svoj gospodar, mada je sa svojom djelimičnom voljom i zanemarljivom snagom čak nemoćan sam upravljati svojim bićem pred uzburkanom nava-lom dešavanja ovog dunjaluka. Jer, on svijet vidi kao njegove životne neprijatelje što ga okružuju, od najsićušnijih mikroba do razornih zemljotresa koji su u savršenom stanju obrušiti se na njega da mu okončaju život. Grudi mu se potresu i srce zadrhti od straha i užasavanja pri svakoj pomisli i pogledu na grob. I dok je još u takvom stanju, dunjalučka situacija za koju je vezan stalno ga pritješnjava, a i stanje u kojem se nalaze osobe za koje je vezan stalno ga iscrpljuje. Budući da on dunjaluk i čovjeka ne smatra da su pod upravom Jednog Jedinog, Mudrog, Sveznajućeg Moćnog, Milostivnog, Plemenitog, i zato što ih je pripisao slučajnosti i prirodi, a ne da se dešavaju po odredbi, ta ga dunjalučka dešavanja i ljudske nevolje neprestano zabrinjavaju i pritišću, te uz svoje patnje podnosi i patnje drugih ljudi, a zbivanja na dunjaluku kao što su zemljotresi, kuga, katastrofe, suša, skupotinja, nestašica, prolazak i tome slično, njemu postaju crne nevolje i tegobna iskustva. Uz to, čovjek u ovakvom stanju nije dostojan sažaljenja niti žaljenja zbog svog položaja, jer je sam sebi izabrao to mukotrpno stanje. Njegov je primjer u tome poput onoga navedenog u usporedbi dva brata u Riječi osmoj, gdje čovjek nije bio zadovoljen dozvoljenim izletom izobilnim blagostanjem, niti kreposnim razonođivanjem, niti ugodnom zabavom, među časnim i finim i dragim osobama, u mirisnim vrtovima, darežljivo primljen i ugošćen, nego se odao nedozvoljenom užitku poganim slastima uzimanju nečistog alkohola te se opijao sve dok nije počeo halucinirati kako se nalazi usred zime na jednome prljavom mjestu, među urlikavim zvijerima. Tu ga obuzme drhtavica te počne povikivati i zvati upomoć, ali se niko na njega ne sažali. Jer on je čestite prijatelje zamislio kao krvoločne zvijeri te ih ponizio i omalovažio. Umislio je kako je ukusna hrana i čisto posuđe koje se nalazi na tom prijemu opoganjeno kamenje, te ga počeo razbijati. Smatrao je i da su dragocjene knjige i rijetki rukopisi na tome sijelu obične šare i znakovi bez ikakvog smisla, pa ih je počeo cijepati i bacati pod noge. I tako dalje. Kako god ova i njemu slične osobe nisu vrijedni milosti niti zaslužuju sažaljenje, nego zahtijevaju vaspitne mjere i ukor, tako isto je i stanje onoga ko pijanstvom nevjerništva i bezumljem zablude, što proishode iz lošeg izbora, umisli da je dunjaluk, koji je ugostilište Mudrog Tvorca, igra slijepe slučajnosti i igračka gluhe prirode. On obnavljanje manifestacije Lijepih imena i njihov prelazak u svijet nespoznajnog sa prolaskom vremena nakon što stvorenja ispune svoje dužnosti i iscrpe svoje svrhe, sebi predočava kao da se slijevaju u more nepostojanja i u rukavac nestanka, te nepovratno gube u žalovima iščeznuća. Taj glasove zikra, koji se izriču u slavu i hvalu Boga, što ispunjavaju svemire i svjetove, umišlja da su jecaji i grcaji što ih ispuštaju odlaznici na rastanku zauvijek. On računa i da su stranice ovih bića, koja su divne Božanske poslanice Sveopstojnog, jedna zbrkana mješavina koja nema ni smisla ni pouke. Zamišlja i vrata ulaska u grob, koja otvaraju jasni put u svijet milosti, da su prolaz koji odvodi u tminu nepostojanja, a smrtni čas, koji je, ustvari, poziv za viđenje i susret sa istinskim prijateljima, on smatra da je doba razdvajanja od svih voljenih. Da, onaj koji živi u vrtlogu ovakvog predočavanja i umišljaja, prvo sebe baca u oganj bolnog dunjalučkog kažnjavanja, a osim toga, radi ponižavanja svih drugih bića – optuživši ih da su isprazna – i radi krivotvorenja Božijih Lijepih imena – porekavši njihovo manifestiranje – te radi poricanja Gospodarevih poslanica, odbivši priznati da su one svjedočanstva jednoće Boga, pored toga što nije dostojan milosti niti sažaljenja, zaslužuje žestoku kaznu! Pa, o, primitivni zabludnici, o, nesretnici i zlosretnici! Koja vaša usavršavanja i napreci, koje vrhunske znanosti, koje savršenosti, koje vaše civilizacije, koji najviši nivoi vaše genijalnosti i najdjelotvorniji plan vaše odvažnosti, išta koriste pred ovim strahovitim i groznim padom čovjeka? Može li on ustrajati u takvom očajnom stanju, razornom za ljudski duh što hlepi za smirenjem? I još koja priroda, koje uzročnosti, koja vaša Božanstva i sudionici, koja otkrića, koji narod, koje lažno Božanstvo, na koje se oslanjate i kojim se vi hvališete, kojima pridodajete Božije tragove i kojima vi pripisujete Gospodarevu dobrotu, može vas spasiti od smrtne tmine koja je za vas trajni nestanak? Mogu li vas oni prevesti preko granica groba i izvesti kroz Berzah, povesti preko poljane proživljenja, i mogu li vas provesti preko Sirat-ćuprije sigurno, te vas učiniti dostojnim neprolaznog blagostanja i vječnog života? No, budući da nije u domenu vaše moći da zatvorite vrata groba, vi tim putem neizbježno morate proći, vi ste, dakle, sigurno, putnik na tome putu. A onaj ko prevaljuje ovakav put mora se osloniti i pouzdati u onoga ko posjeduje sveobuhvatno i sveobimno znanje o svakoj njegovoj dionici i fazi, i poznaje njegove daleke granice, pa i sve te ogromne razdaljine drži pod svojom kontrolom, zapovijedništvom i vlašću. Uz to, o, nemarni i zabludjeli! U smislu pravila da je "Rezultat nedozvoljene ljubavi podnošenje nemilosrdne i bolne kazne", zato što ste sposobnost ljubavi i spoznaje, sredstva zahvale i instrumente pobožnosti, položene u vašoj naravi, koji moraju biti uloženi za Allaha, dželle šanuhu, i usmjereni prema Njegovim Uzvišenim svojstvima i Lijepim imenima – nedozvoljeno uložili za sebe i za dunja-luk, vi zaslužno snosite posljedice! Vi ste ljubav koja pripada Allahu, dželle šanuhu, dodijelili sebi, te podnosite nevolje svoga voljenog nefsa, koje su bezbrojne, jer mu niste pružili njegovo istinsko zadovoljstvo. Također, vi njegovo stanje ne predajete s pouzdanjem u ruke Istinski Voljenoga, a to je Allah, Apsolutno Moćni, pa stalno podnosite patnje! Također ste i dunjaluku posvetili ljubav koja pripada Allahovim Lijepim imenima, i Svetim i Uzvišenim svojstvima, te raspodijelili tragove Njego-vog originalnog stvaralaštva i raščlanili ih na materijalne uzročnosti, te sada kušate plod svoga nedjela. Jer dobar dio vaših mnogih "voljenih" okreće vam leđa i napuštaju vas bez pozdrava, a neki vas od njih uopće i ne poznaju, pa čak, i ako vas poznaju, ne vole vas, pa čak i kad bi vas voljeli, nisu vam od koristi, te vi ostajete stalno pod kaznom rastanka koji je bez granica, i pod patnjom iščezavanja koji nema nade u povratak. To je stvarna činjenica onoga što nude oni u zabludi, i suština "sretnog života", " čovjekovog savršenstva ", "ljepota civilizacije" i "uživanja u slobodi", u koje oni pozivaju. Razvrat raskalašenost kao i opijenost su samo neproziran veo što privremeno ne dozvoljava da svijest i čuvstva osjete tu istinu! Zbilja, reci: Teško umu tih zabludnika! A Pravi put, odnosno svijetla staza Kur’an-i kerima, iscjeljuje sve te rane od kojih boluju sljedbenici zablude i povija ih imanskim činjenicama. Rastjeruje svu raniju tminu na tome putu, i zatvara sva vrata zablude i propasti.
Eto ovako:
On liječi ljudsku slabost, nemoć, siromaštvo i neimaštinu pouzdanjem i oslanjanjem na Moćnog i Milostivog. Predajući terete života i breme postojanju Njegovoj, Slavljen je On, Moći i nepreglednoj Milosti, bez njihovog nabacivanja na ljudska pleća, čovjeka stavlja u posjed da upravlja sobom i svojim životom, iznalazeći mu time blažen položaj, i poučava ga da on nije "životinja što govori", nego je on istinsko ljudsko biće i uvaženi gost kome se ukazuje počast kod Samilosnog Vladara.
Također, pokazujući na dunjaluk kao na ugostilište Milostivog, i iznoseći na vidjelo da sve što postoji na njemu jesu ogledala Božijih Lijepih imena, te objašnjavajući da su sve stvari na njemu Božanska pisma što se dopustom svoga Gospodara obnavljaju u svakom periodu, liječi ljudske rane koje nastaju uslijed prolaznosti dunjaluka i prestanka stvari, te kao posljedica ljubavi prema prolaznostima, blagotvorno i nježno ih iscjeljuje, a čovjeka izbavlja iz kandži mračnih umišljaja.
Također iscjeljuje i rane što ih nanosi smrt, odnosno one što ih zadobijaju nosioci zablude zbog trajnog rastanka od svih volje-nih, isticanjem da je smrt, ustvari, uvod u odnose i susret sa voljenima koji su otputovali u svijet Berzaha i koji su sada u kući vječnosti, te dokazavši da je taj rastanak, ustvari, i upravo: sastanak s njima.
Također odstranjuje najveći strah čovjekov dokazom da je grob, ustvari, otvoreni ulaz u svijet sveobuhvatne milosti, u kuću neprolaznog blagostanja, u džennetske vrtove, i u svijetlu zemlju Milostivog, Samilosnog. On iznosi na vidjelo da je odlazak u Berzah, koji je najmučnije i najužasnije putovanje za sljedbenike zablude, ustvari, najugodniji, najprijatniji i najradosniji izlet. Jer, grob nije čeljust užasne aždahe, nego je ulaz u jednu od džennetskih bašči.
On nosiocu imana kaže:
Ako su tvoja volja i sloboda izbora djelimične, povjeri svoje poslove Apsolutnoj volji svoga Gospodara. Ako ti je moć malehna, osloni se, onda, na moć Apsolutog Moćnika! Ako je tvoj život prolazan i kratak, razmišljaj o trajnom i neprolaznom životu! Ako je tvoj boravak kratak, ne žalosti se, jer tebi pripada jedan neograničeni vijek! Ako ti je misao prozirna i blijeda, izloži se, onda, svjetlosti sunca Kur’an-i kerima! Osmotri svjetlom imana da bi ti svaki pojedini kur’anski ajet predao svjetlost poput blistavo svjetlucavih zvijezda, umjesto tračka tvoje ugasnute misli! Ako su tvoja očekivanja i patnje neograničene, beskrajna nagrada i neograničena milost čekaju na tebe. I ako su tvoji ciljevi i težnje bez granica, nemoj se brinuti razmišljajući o njima, njih ne možeš zbiti u ovaj dunjaluk, nego je njihovo mjesto jedna druga zemlja, a Onaj
Koji će ih ispuniti je neko drugi.
I još, obraćajući se čovjeku, kaže:
Čovječe! Ti nemaš vlast sam nad sobom, nisi sam svoj vlasnik, nego si podanik Moćnoga, čija je moć apsolutna, Milostivoga, čija je milost apsolutna. Nemoj se, onda, opterećivati podnošenjem životnih tegoba, jer Onaj Koji je dao život, On njime i upravlja!
Osim toga, dunjaluk nije prepušten sam sebi, nije bez vlasnika! Ti se, zato, nemoj brinuti radi njega i sebe opterećivati njegovim teretom, a svoju misao opterećivati njegovim stanjima. Jer njegov Vlasnik je mudar, njegov Gospodar je znan, a ti si samo gost kod Njega! Nemoj se, onda, nametljivo uplitati u stvari, niti unositi zbrku iz svoga neshvaćanja.
Pored toga, ljudi i životinje nisu zapuštene stvari, nego su dužnosnici i izvršitelji, pod nadležnošću. Pod nadzorom su Mudrog i Milostivog. Nemoj svome duhu nametati da guta patnju svojim razmišljenjem o njihovim tegobama i mukama, niti nastoj svoju saosjećajnost prema njima staviti ispred milosti njihovog Milostivog Stvoritelja.
Uza sve to, uzde onih koji su u neprijateljskom stavu prema tebi, od mikroba pa do kuge, nevremena i zemljotresa, a i uzde svega drugoga u rukama su Milostivog i Mudrog. On je mudar i od Njega ne potiče nikakva ispraznost, i milostivan je, a milost Mu je nepregledna! Sve što On čini, nosi trag finoće i brižljivosti.
Također kaže:
Ovaj svijet, iako je prolazan, stvara pretpostavke za vječni svijet. I mada je nestalan i privremen, ipak urađa neprolaznim plodovima, i ukazuje divne pojave vječnih Božijih Lijepih imena. I mada su njegove ugodnosti malobrojne, a patnje mnogobrojne, ipak su finoća, prijaznost i dobrota Milostivog, Samilosnog, istinski i neprolazni užici. Čak i bolovi proizvode duhovne užitke sa gledišta zarađenih sevapa i ahiretske nagrade. Budući da je zona dozvoljenog prostrana dovoljno da i duh i srce i duša mogu uzeti svoj potpuni užitak i zadovoljstvo, ne prilazi, onda, zoni nedozvoljenog! Jer svaki pojedini užitak iz te zone nekada donosi sa sobom hiljadu patnji, a uz to je uzrok uskraćivanja užitka i ukaza počasti kod Milostivog i Plemenitog, što su jedno čisto, nepomućeno, trajno i neprolazno zadovoljstvo.
Iz prethodnog se jasno pokazuje da put zablude ponire čovjeka do najnižih nizina, do granica odakle su bilo kakva civiliziranost i bilo kakva filozofija nemoćne pronaći izlaz. Čak i ljudski napredak i visoki znanstveni nivo kojeg je čovjek dostigao, nemoćni su izbaviti ga iz te jame neprozirne tmine što ispunjava zabludu nevjerništva.
Dok Kur’an-i kerim čovjeka – kroz iman i dobra djela – i sa najnižih nizina podiže do najviših veličina, razjašnjava mu nepobitne dokaze i pred njim podastire uvjerljive argumente. On zatrpava duboke ponore nivoima duhovnog uspona i ustrojstvima duhovnog savršenstva. Uz to čovjeku, sa savršenom lahkoćom, olakšava dugačko, iscrpljujuće i burno putovanje u vječnost, i čini ga jednostavnim za njega. Pokazuje provodnik i sredstva preko kojih on može prevaljivati razdaljinu od hiljadu, pa čak i pedeset hiljada godina u jednome danu.
Tako upućivanjem čovjeka na spoznaju Allaha i na činjenicu da je Allah, dželle šanuhu, Vladar Bespočetnosti i Vječnosti, ogrće ga u ogrtač pobožnosti i unapređuje ga u nivo poslušnog roba i zaduženoga gosta Uzvišenog Bića, te mu osigurava savršenu opuštenost na njegovom dunjalučkom putovanju ispunjenom gostoprimstvom, i u naseljima Berzaha i u zemlji Ahireta. I kako god se odani vladarev činovnik s lahkoćom kreće u zoni pod vladarevom ovlašću, i premješta prolazeći kroz oblasne granice brzim sredstvima poput aviona, broda ili voza, tako isto i čovjek koji se svojim vjerovanjem vezao za Bespočetnog Vladara, i pokorio Mu se svojim dobrim djelom, prolazi kroz gostoprimljiva dunjalučka naselja i kroz zone svijeta Berzaha i ahiretskog okupljanja, prelazi preko njihovih širokih i nepreglednih granica brzinom munje i buraka, sve dok ne pronađe trajno blagostanje.. Kur’an-i kerim ove činjenice nepobitno potvrđuje i jasno ističe izbistrenim ljudima i evlijama.
Zatim se Kur’anska istina nastavlja, govoreći:
O mu’minu, nemoj svoju neograničenu sposobnost ukazivanja ljubavi trošiti na sebe i svoju dušu što nagoni na zlo, koja je ružna i manjkava, za tebe zla i štetna! Nemoj da ona bude tvoja draga i voljena, a niti njezine prohtjeve učini predmetom svoga obožavanja! Naprotiv, tu svoju neograničenu sposobnost ljubavi posveti Onome Koji je dostojan beskonačne ljubavi, Onome Koji je moćan ukazati ti beskrajnu dobrotu, i može te usrećiti blagostanjem koje nema kraja. Koji će te usrećit i obasipanjem Svojih blagodati na sve one s kojima si ti spojen vezama. On je Taj Kome pripada Apsolutno savršenstvo i Sveta ljepota, neprikosnoveno čista od svake manjkavosti, nedostatka, prolaznosti i iščezavanja. Njegova ljepota nema granica, a sva Njegova imena su Lijepa i Krasna. U svakom Njegovom pojedinom imenu nalazi se svjetlost finoće i ljepote kojoj nema kraja. I Džennet sa svim svojim ugodnostima, ljepotama i blagodatima, jeste tek jedan ukaz i pojava ljepote Njegove milosti i milosti Njegove ljepote. Sva draga i dopadljiva dotjeranost i ljepota i sveukupna savršenstva i vrline u cijelome svemiru, tek su signali Njegove ljepote i dokazi Njegovog, Slavljen je On, savršenstva.
Također saopćava:
Čovječe, izvorište ljubavi što izbija iz tvojih dubina, što pripada Allahu, dželle šanuhu, što veže se za Njegova Lijepa imena, i što je zaokupljeno Njegovim Uzvišenim atributima, nemoj trošiti i razbacivati na iščeznutljiva bića, niti je uzaludno rasipati na tebi beskorisna stvorenja. Jer tragovi i stvorenja su prolazni, dok su Lijepa imena, čija je manifestcija i ljepota vidljiva na tim tragovima i tvorevinama, trajna su i neprolazna. U svakom pojedinačnom Lijepom imenu i svakom pojedinom svetom svojstvu nalazi se na hiljade razina blagodati i ljepote i na hiljade kategorija savršenosti i ljubavi.
Pogledaj samo na Lijepo ime Milostivi: vidjet ćeš da je Džennet tek jedna od njegovih manifestacija, vječno blagostanje, samo jedan od njegovih odsjaja, a sva opskrba i blagodati razasute po cijelom dunjaluku, jedna su od njegovih kapljica.
Zadrži pogled i porazmisli o ajet-i kerimima što ukazuju na gornju usporedbu između suštine sljedbenika zablude i bića nosilaca imana, sa gledišta života i sa gledišta funkcije:
"Mi smo čovjeka stvorili u skladu najljepšem, zatim ga u najnakazniji lik vraćamo; samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna"(Et-Tin: 4-6);
Drugi ajet:
"Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali"(Ed-Duhan: 29)
Ovi ajeti ukazuju na ishod svake od te dvije skupine. U svjetlu odmjeravanja i usporedbe koju smo donijeli, porazmisli o ajetima da bi uvidio njihovu uzvišenost i nadnaravnost!
Što se tiče prvih nekoliko ajeta, prepuštamo Riječi jedanaestoj koja iznosi činjenicu nadnaravnosti koju oni sadrže, jer ona je detaljno razrađuje. A što se tiče preostalog ajeta, dat ćemo samo jedan nagovještaj o razmjerima uzvišenosti činjenice čiji smisao on sadrži, a ta je:
On saopćava da nebesa i Zemlja ne oplakuju smrt sljedbenika zablude; istovremeno se ovim logički podrazumijeva ukaz na činjenicu da nebesa i Zemlja oplakuju odlazak nosilaca imana sa dunjaluka. Odnosno: budući da pristalice zablude poriču funkciju nebesa i Zemlje, optužuju ih za ispraznost, ne uviđaju smisao i važnost njihovu, narušavajući time njihova prava, pa čak ne znaju ni za njihovog Stvoritelja niti uviđaju njihovo ukazivanje na Tvorca, te ih tako obezvrjeđuju i zauzimaju neprijateljski, ponižavajući, i omalovažavaju odnos prema njima, neizbježno je, dakle, ne samo da nebesa i Zemlja neće oplakivati takve, nego ih čak i proklinju i raduju se njihovoj propasti.
Također, u neizravnom smislu, podrazumijeva se da nebesa i Zemlja oplakuju smrt nosilaca imana, jer ovi shvaćaju njihove funkcije, pravilno ih ocjenjuju, potvrđuju njihovu istinsku stvarnost, te – svojim imanom – razumijevaju smislove koje oni sadrže. A kad god porazmisle o njima, zadive se: "Divno li su stvoreni! Divne li su funkcije koje oni vrše". Time im ukazuju vrijednost i uvažavanje koje oni s pravom zaslužju, jer ih obasipaju ljubavlju iz ljubavi prema Allahu, dakle, radi Allaha, smatrajući ih ogledalima što odražavaju ukaze Njegovih Lijepih imena.
Stoga, nebesa i Zemlja budu potreseni i ožaloste se zbog smrti nosilaca imana, te kao da oplakuju njihov odlazak!